Detalje svojih drugih istraga, koje su trajale mjesecima i godinama, hladnokrvne kalkulacije koje dolikuju ubojici i boje koje podsjećaju na snove nesretnika, najbolje da ni ne spominjem.

Detalje svojih drugih istraga, koje su trajale mjesecima i godinama, hladnokrvne kalkulacije koje dolikuju ubojici i boje koje podsjećaju na snove nesretnika, najbolje da ni ne spominjem.

Džanan jednostavno nije bilo, nisam čuo nikakvu vijest o njoj, niti sam joj mogao ući u trag. Pohađao sam kolegije koje sam tijekom proteklog semestra propustio i nakon toga odslušao cijeli sljedeći semestar. Nisam zvao dr. Narina i njegove ljude, niti su oni zvali mene. Nisam znao jesu li nastavili ubijati. Otkako je nestala Džanan i oni su nestali iz mojih maštanja i noćnih mora. Došlo je ljeto, najesen je počela nova akademska godina, završio sam je. Završio sam su i sljedeću, te otišao u vojsku. Dva mjeseca prije završetka vojnog roka, primio sam vijest da mi je umrla majka. Dobio sam dopust i stigao u Istanbul na majčin pogreb. Nakon što sam proveo večer s prijateljima, vratio sam se kući, i prepao se osjetivši prazninu i tišinu u sobama. Dok sam gledao tave i džezve obješene na zidu u kuhinji, začuo sam meni dobro znane, tužne jecaje i sjetne uzdahe hladnjaka. Ostao sam posve sam. Legao sam na majčin krevet i malo plakao, upalio televizor te poput majke sjeo pred njega i dugo gledao televiziju, osjećajući pritom da sam učinio sve što sam mogao te svojevrstan užitak zbog postojanja. Prije počinka izvadio sam knjigu s mjesta na koje sam je spremio, stavio je na stol i počeo čitati, nadajući se da će na mene ostaviti isti dojam kao i prvog dana kada sam je čitao. Iako nisam povjerovao da svjetlost pršti po mome licu niti da se moje tijelo otrgnulo i udaljilo od stola i stolca, osjećao sam unutrašnji mir. Tako sam počeo čitati knjigu iznova i iznova, međutim svaki put kada bih je čitao, više ne bih pomislio da je odnekud zapuhao snažan vjetar na čijim je krilima moj život poletio k nekoj nepoznatoj zemlji. Nastojao sam shvatiti skrivenu geometriju i smisao jedne odavno završene priče koju nisam shvaćao dok sam je živio. Razumijete, zar ne? Ostario sam i prije no što sam odslužio vojsku. I drugim knjigama sam se posvetio na isti način. Nisam ih čitao kako bih rasplamsao želju za jednom drugom dušom koju bih u predvečerje osjetio duboko u sebi, i sreću proizašlu iz toga što se mogu pridružiti skrivenom veselju na onom drugom nevidljivom licu ili - ni sam ne znam - kako bih mogao potrčati u novi život u kojem ću možda sresti Džanan, već kako bih se s mudrošću, trezveno i kao gospodin mogao suočiti s onim što sam doživio i činjenicom da mi Džanan neopisivo nedostaje. Prestao sam se čak i nadati da će mi Anđeo koji ispunjava želje, za utjehu moći dati luster sa sedam krakova, koji bismo Džanan i ja mogli objesiti u zajedničkom domu. Kada bih u sitne sate digao glavu s jedne od knjiga koju sam sa zadovoljstvom čitao, osjećajući pritom svojevrsnu duševnu uravnoteženost, postao bih svjestan potpune tišine u svojoj četvrti te bih odjednom vidio prizor u kojem tijekom jednog od onih putovanja autobusom, za koja sam mislio da nikada neće završiti, Džanan spava tik do mene. Na jednom od tih putovanja, koje bi svaki put kada bih ih se sjetio, poput snova o raju oživjelo pred mojim očima u svoj raskoši svojih boja, vidio sam da su Džananino čelo i sljepoočnice obliveni znojem, zbog grijalice u autobusu koja se neočekivano zagrijala, te da joj se kosa sljepila. Dok sam rupčićem s tradicionalnim motivima, koji sam kupio u Kutahiji, pažljivo brisao kapi znoja s njezinog čela, u čemu su mi pomogla i ljubičasta svjetla sa benzinske crpke koja su nas u jednom trenutku obasjala, na licu svoje usnule drage, primijetio sam sreću i čuđenje. Kasnije u restoranu, dok je u pamučnoj haljini domaćeg proizvođača Sumerbank, posve mokroj od znoja, ispijala šalicu za šalicom čaja, Džanan se oraspoložila i sa smiješkom mi rekla da je isprva sanjala kako ju otac ljubi u čelo, ali ubrzo je shvatila da je ne ljubi otac, nego glasnik iz zemlje sačinjene od svjetlosti. Nakon što bi se nasmiješila, često bi laganim pokretima ruke stavila kosu iza ušiju, a svaki put kada bi to učinila, jedan dio moga uma, srca i duše otopio bi se i nestao u mračnoj noći. Čini mi se da mogu vidjeti kako se neki od čitatelja, koji su shvatili da se nastojim snaći s onim što je nakon tih noći ostalo od moje duše, uma i srca, ražalostili i namrštili. Strpljivi čitatelju, suosjećajni čitatelju, osjećajni čitatelju, plači zbog mene ako možeš, ali nemoj zaboraviti da je osoba zbog koje liješ suze ubojica. Ne, ako se mogu nabrojati razlozi zbog kojih bismo mogli suosjećati s običnim ubojicom, imati razumijevanja za njega ili ga voljeti, baš kao što u zakonu za takve postoje olakotne okolnosti, želim da i oni budu dio ove knjige u koju sam se poprilično umiješao: Iako sam se kasnije oženio, znao sam da će sve što budem radio do kraja života, koji mi se nije činio vrlo daleko, manje ili više imati veze s Džanan. Prije nego što sam se oženio, te godinama nakon što se u stan koji sam naslijedio od oca nakon što se majka “preselila”, doselila nevjesta, odlazio sam na duga putovanja autobusom, nadajući se da ću sresti Džanan. Na tim sam putovanjima tijekom godina utvrdio da autobusi polako postaju sve veći i veći, da se njima šire mirisi antiseptika, da se vrata bez zvuka otvaraju i zatvaraju pritiskom na prekidač jer su opremljeni automatskim i hidrauličkim sustavima, da su se vozači riješili svojih blijedih sakoa i znojnih košulja te da sada nose pilotsku odjeću s epoletama na ramenima, da su se osorni kondukteri upristojili i počeli se svakodnevno brijati, da su odmorišta postala osvjetljenija i življa, no da su se pretvorila u stereotipna mjesta, te da su ceste postale šire, ali nisam sreo Džanan, niti sam naišao na neki njezin trag. Mislio sam da bi to bilo i previše. Što sve ne bih bio dao samo da mogu još jednom doživjeti neku od stvari iz sjajnih večeri koje smo proveli zajedno, gospođu s kojom smo na jednom kolodvoru razgovarali, držeći šalice čaja u rukama ili čak tračak svjetla koji je obasjavao njezino lice i reflektirao se na mome, te da pomoću snage te svjetlosti osjetim njezinu prisutnost! Međutim činilo mi se da nas poput tih novih cesta okruženih prometnim znakovima, semaforima koji se pale i gase te nemilosrdnim reklamnim panoima, čiji je svježi asfalt prekrio sjećanja iz djetinjstva, sve stvari užurbano nastoje baciti u zaborav.