Nakon jednog od depresivnih putovanja doznao sam da se Džanan udala i otišla iz zemlje. Vaš junak, suprug, otac dvoje djece, dobar obiteljski čovjek i ubojica, s umornim pogledom na licu i srcem punim sumornih oblaka, stajao je u gužvi na trajektu za Kadikoj

Nakon jednog od depresivnih putovanja doznao sam da se Džanan udala i otišla iz zemlje. Vaš junak, suprug, otac dvoje djece, dobar obiteljski čovjek i ubojica, s umornim pogledom na licu i srcem punim sumornih oblaka, stajao je u gužvi na trajektu za Kadikoj,

kojim se uvečer vraćao kući s radnog mjesta u Gradskom uredu za strategijsko planiranje, držeći u ruci aktovku u kojoj su se nalazile čokoladice Čokomel za njegovu djecu te sreo kolegicu s fakulteta. “I Džanan”, rekla je ta brbljivica, nakon što je nabrojala sve naše kolegice koje su se udale. “Udala se za liječnika iz Samsuna i odselila u Njemačku.” Nisam želio čuti još gore vijesti pa sam okrenuo glavu i kroz prozor trajekta promatrao maglu kako se spušta nad Istanbul i Bospor, što je u predvečerje rijedak prizor. “Je li to magla?” pitao se ubojica. “Ili tišina moje nesretne duše?” Nisam je morao dugo ispitivati kako bih čuo da je Džananin suprug onaj zgodni doktor širokih ramena iz državne bolnice, koji je pročitao knjigu te, usvojivši je na jedan zdrav i razuman način, živio sretno i spokojno. Neko sam vrijeme pio kako me moje okrutno pamćenje ne bi neprestano podsjećalo na tužne detalje “muškog” razgovora vezanog uz smisao života i knjige, koji smo prije puno godina vodili u njegovoj sobi u bolnici, no to mi nije puno pomoglo. Nakon što bi u stanu zavladao mir, te kada bi još samo mali vatrogasni kamion moje kćeri, kojem su oba kotača otpala, i njezin plavi medvjedić, koji je dubeći na glavi gledao ugašeni televizor, podsjećali na dnevnu strku, s čašom rakije u ruci, koju sam pažljivo natočio u kuhinji, uljudno bih sjeo pored medvjedića, upalio televizor, stišao zvuk, odlučio se za niz prizora koji nisu bili previše banalni, i s glavom u oblacima gledao televiziju, nastojeći razabrati boju oblaka oko svoje glave. Ne sažalijevaj se! Nemoj vjerovati da su tvoja osobnost i postojanje jedinstveni. Nemoj se žaliti, govoreći da nitko ne cijeni tvoju snažnu ljubav. Znate, jednom sam pročitao knjigu, zaljubio se, i doživio nešto posebno. Nisu me razumjeli... već su nestali... Pitam se što li sada rade... Džanan je u Njemačkoj... živi u Bahnhofstrasse. Pitam se kako je? Udala se za doktora... Nemoj misliti na to... Zgodni i tupavi doktor tijekom čitanja uvijek je podcrtavao rečenice... Nemoj misliti na to... Uvečer se vraća kući, a Džanan ga dočekuje na vratima.. . Imaju lijepu kuću, dobar auto i dvoje djece... Nemoj misliti na to... Suprug je glupav... Zamišljam da me Gradsko istražno povjerenstvo šalje u Njemačku. Susrećemo se pred konzulatom... Zdravo... Jesi li sretna?... Puno sam te volio... Sada?... I sada te puno volim... Sve ću ostaviti i ostati u Njemačkoj ... Puno te volim... zbog tebe sam postao ubojica... Nemoj me odbiti... Stvarno si lijepa... Nemoj misliti na to... Nitko te ne voli kao ja. Sjećaš li se da smo se jednom, kada je pukla guma na autobusu, susreli s pijanom svadbenom povorkom?... Nemoj misliti na to... Katkada bih pio dok ne zaspim, a kada bih se satima kasnije probudio i sjeo na kauč, začudio bih se, vidjevši da plavi medvjedić normalno sjedi pred televizorom. U kojem sam ga trenutku slabosti posjeo na naslonjač? Katkada bih, pak, zamišljeno gledao spotove nekih stranih pjesama, i sjetio se da sam jednu od njih bio čuo kada sam na sjedalu autobusa osjetio da smo se Džanan i ja lagano naslonili jedno na drugo, te dok sam osjećao toplinu njezinih krhkih ramena na svome ramenu: pogledaj kako sada plačem, dok zvuke glazbe koju smo jednom prilikom zajedno slušali, prati šarena slika na televizoru. Jednom sam prilikom čuo da kćer kašlje u sobi te sam je, prije nego što je to čula njezina majka, uzeo u naručje i odnio u dnevnu sobu. Dok je gledala boje na ekranu, s divljenjem sam proučavao njezine male, ali iznenađujuće detaljno oblikovane, prste i nokte koji su izgledali kao besprijekorna minijaturna imitacija ruku odrasle osobe te se zamislio nad knjigom što život se zove. “Čovjek je paf”, rekla je malena. Zabrinuto smo gledali očajan izraz muškarčeva lica, koji je nakon što su ga dobro pretukli, obliven krvlju pao na tlo i čiji je život bio “paf”. Neka osjećajni čitatelji koji prate moje pustolovine ne misle da sam sa se zapustio, vidjevši da je i moj život odavno bio “paf” i da se u sitne sate odajem piću. Poput većine muškaraca koji žive u ovom dijelu svijeta i ja sam s trideset pet godina izgledao kao da mi je četrdeset, ali ipak sam se uspio pribrati i čitanjem dovesti misli u red. Puno sam čitao, ali ne samo knjigu koja je potpuno promijenila moj život, nego i druge. Međutim dok sam čitao nikada nisam pokušao dati dubok smisao svome tužnom životu, tragati za utjehom, ni u tuzi tragati za nečim lijepim i vrijednim poštovanja. Što bi osim divljenja i ljubavi čovjek mogao osjećati prema Čehovu, tom skromnom i talentiranom Rusu koji je bolovao od tuberkuloze? Žalim međutim one čitatelje koji svoje uzalud protraćene, tužne živote promatraju kroz prizmu estetike čehovljevske osjećajnosti te se ponosni zbog svoje bijede osjećaju lijepo i uzvišeno, a mrzim pisce pametnjakoviće koji naprave karijeru od udovoljavanja čitateljevoj potrebi za utjehom. To je razlog zašto puno modernih romana i priča nisam pročitao do kraja. Ah, tužni čovjek koji razgovara s konjem kako se ne bi osjećao usamljeno. Siroti besposleni plemić poklanja svoju ljubav cvijeću u tegli, koje zaljeva s vremena na vrijeme. Ah, osjetljivi čovjek koji sjedi među starim namještajem i čeka, na primjer, pismo, staru ljubav ili bezobzirnu kćer koja nikada neće doći. Pisci koji nam u drugim podnebljima predstavljaju grube imitacije Čehovljevih likova, koji neprestano izlažu svoju bol i rane, zapravo uglas žele poručiti ovo: pogledajte nas, našu tugu i patnju. Pogledajte koliko smo osjetljivi, profinjeni i posebni. Patnja nas je učinila osjećajnijima i profinjenijima od vas. I vi želite biti poput nas. Svoju bijedu želite pretvoriti u pobjedu ili čak u osjećaj nadmoći, zar ne? Ako je tako, vjerujte nam kada kažemo da je naša patnja ugodnija od uobičajenih životnih užitaka. Čitatelju, zato ne vjeruj meni koji nisam puno osjetljiviji od tebe, mojoj boli i okrutnoj priči koju pripovijedam, već vjeruj u to da je svijet okrutan. Roman, ta nova igračka i najveći izum zapadne civilizacije, ionako nema veze s našom kulturom. Razlog zašto čitajući ove retke čuješ moj strogi glas, nije taj što govorim iz perspektive koja je zatrovana knjigama i banalizirana nezgrapnim mislima, nego to što još uvijek nisam shvatio kako ću koristiti tu stranu igračku. Želim reći ovo: neprestano sam čitao kako bih zaboravio Džanan, shvatio sve što mi se dogodilo, bio u stanju maštati o bojama novoga života do kojeg nisam uspio doći, te ugodno i na pametan način - ne bi se moglo reći da je svaki put bilo na pametan način - proveo vrijeme, i naposljetku se pretvorio u svojevrsnog knjiškog moljca. Ali, nikada se nisam zanosio intelektualnim težnjama i što je još važnije, nikada nisam omalovažavao one koji su se njima zanosili. Volio sam čitati knjige, na isti način na koji sam volio odlaziti u kino te listati novine i časopise. Nisam to činio očekujući da ću od toga imati neku korist i nešto postići niti kako bih se smatrao moćnijim, učenijim i mudrijim od drugih. Čak bih mogao reći da me neprestano čitanje naučilo svojevrsnoj skromnosti. Volio sam čitati knjige, ali nisam volio razgovarati o njima; kasnije sam doznao da to nije volio ni striko Rifki. Ako je čitanje u meni stvaralo poriv za razgovorom, taj bi razgovor u mojoj glavi vodile knjige. Katkada bih čuo kako se knjige, koje sam u to vrijeme čitao jednu za drugom, došaptavaju, osjetio kako se moj um pretvara u prostor za orkestar iz kojeg dopiru zvuci brojnih instrumenata i shvatio da ta glazba u mojoj glavi čini život podnošljivim. Na primjer, dok sam u onoj privlačnoj i bolnoj tišini, koja nastupi nakon što kćerka i supruga zaspu, odsutno gledao kaleidoskopske boje na ekranu televizora te razmišljao o Džanan, knjizi koja nas je spojila, anđelu, nesreći i vremenu, palo mi je na pamet da bih od svega što mi je ta glazba šaputala o ljubavi, mogao sastaviti antologiju. Budući da mi je u mladosti život upropastila ljubav - čitatelju, vidiš da sam dovoljno priseban da ne tvrdim kako je za to kriva knjiga - sve što je u novinama, knjigama, časopisima, romanima, kolumnama, na radiju, televiziji i reklamama rečeno o ljubavi, zauvijek je ostalo u mojoj glavi. ŠTO JE LJUBAV? Ljubav je predaja. Ljubav je razlog za ljubav. Ljubav je razumijevanje. Ljubav je glazba. Ljubav i plemenito srce su jedno. Ljubav je poezija tuge. Ljubav je prizor koji osjetljiva duša vidi u zrcalu. Ljubav je prolazna. Ljubav nije kajanje. Ljubav je proces kristalizacije. Ljubav je davanje. Ljubav je kada s nekim podijelite žvakaću gumu. Ljubav je nejasna. Ljubav je isprazna riječ. Ljubav je sjedinjenje s Bogom. Ljubav je susret s anđelom. Ljubav je rijeka suza. Ljubav je čekanje da telefon zazvoni. Ljubav je cijeli svijet. Ljubav je držanje za ruke u kinu. Ljubav je pijanstvo. Ljubav je čudovište. Ljubav je sljepoća. Ljubav je slušati svoje srce. Ljubav je sveta tišina. Ljubav je tema pjesama. Ljubav je dobra za kožu. Ove sam bisere usvojio ne prepustivši se slijepom vjerovanju, no nije me obuzeo cinizam koji bi moju dušu ostavio bez krova nad glavom. Upravo tako gledam i televiziju; znajući da sam obmanut, i želeći biti obmanut kada nisam obmanut. Na temelju svoga ograničenog, ali intenzivnog iskustva dodajem svoja razmišljanja o ljubavi: Ljubav je čežnja da nekoga čvrsto zagrlimo i budemo s njime na istome mjestu. Želja da, grleći se, zaboravimo na cijeli svijet. Čovjekova čežnja da svojoj duši nađe utočište. Vidite da nisam rekao ništa novo. Ali ipak sam nešto rekao! Više ne marim za to jesam li rekao nešto novo. Za razliku od onog što misle neke pretenciozne budale, čak je bolje reći i riječ-dvije nego šutjeti. Pobogu, kakva je korist od toga da u tišini i bez riječi promatramo kako život, poput nemilosrdnog vlaka koji se sporo kreće, melje naše tijelo i dušu? Znao sam jednog čovjeka svojih godina koji je ukazivao na to da je takva tišina bolja od borbe sa svim zlom koje nas guši i mrcvari. Rekao sam da je ukazivao, jer to nikada nije rekao, već je sjedio za stolom od jutra do mraka i u bilježnicu tiho i poslušno zapisivao tuđe riječi. Katkada bih zamišljao da nije umro, nego da i dalje piše te bih se uplašio da bi njegova tišina u meni mogla narasti i poprimiti razmjere užasa od kojeg se diže kosa na glavi. Pucao sam mu u lice i prsa, no pitam se jesam li ga uistinu ubio. Ispucao sam samo tri metka i to u mraku kinodvorane dok mi je svjetlost projektora udarala u lice. U trenutcima kada bih povjerovao da nije umro, zamišljao bih kako u svojoj sobi i dalje prepisuje rečenice iz knjige. Kako li je samo ta pomisao bila nepodnošljiva! Dok sam ja pokušavao stvoriti svijet u kojem bih se tješio svojom ženom, slatkom kćeri, televizorom, novinama, knjigama, poslom, uredskim kolegama, ogovaranjima, kavama i cigaretama, što je posve razumljivo, i štitio se, okružujući se opipljivim predmetima, on se mogao odlučno predati tišini. Kada bih usred noći pomislio na tišinu kojoj se s vjerom i poniznošću prepustio i kada bih pred očima oživio prizor u kojem prepisuje knjigu, osjetio bih da knjiga počinje razgovarati s njime dok on strpljivo radi uvijek istu stvar. Tajne kojima nisam mogao pristupiti, ali što sâm putem ljubavi i nadanja intuitivno osjećao, počivale su u tami i tišini. Tada bih mislio da će se pravi šapat duboke noći, koji nekome poput mene nije dostupan, čuti dok god čovjek kojeg Džanan voli, piše.