Bilo nam je divno.. al imali smo raznih svadja samim time sto sam bio kriv za sve.. manjak novaca,manjak drustva..2 god kasnije ostala je trudna i dan nakon sto smo objavili sretnu vjest ona je imala spontani.. oboje smo bili shrvani.. oboje smo u to vrjeme radili pa se skoro uopce nismo vidjali.. tu je nestalo komunikacije.. nedugo zatim prevarila me i tu je nas brak pukao.. bio sam slomljen jer sam bio siguran da je ona zena mog zivota.. bili smo odvojeni 2 mj.. zatim smo se ponovo poceli sretat, piti kavice.. raspravljat sta je bilo i kako smo to mogli promjenit.. u tih 2 mjeseca sto smo bili razdvojeni spavala je 5 muskaraca od toga su mi 3je bili dobri “prijateli”.. za svoju srecu s njom presao sam preko svega i opet smo usli u vezu.. par mj kasnije doznali smo da je trudna vec 5 mj.. od samog starta uvjeravala me da je djete moje premda se meni datum ne poklapa.. mj dana prije negoli se djete rodilo.. opet smo se ozenili.. kad mali rodio.. vidio sam razlike koje dokazuju da nije moj.. nisam imao osjecaj ocinstva.. al drzao sam tu muku u sebi.. dok opet nisu pocele svadje i tucnjave..jednog dana mi je prekipilo.. i potjerao sam je starcima.. htio sam da se ..kućanstva - što je bio njezin običaj - nije naletjela na uplatnicu za zakup atelijera i zatražila moje objašnjenje. Bila je to jedna od najvećih svađa u našem braku. Osobito me je ogorčila optužba da u tajnosti pokušavam stvoriti ljubavno gnijezdo. Osjećao sam se kao da me je netko javno skinuo do gola. Tako sam se osjećao i onog dana, imao sam trinaest ili četrnaest godina, kad me je majka istukla remenom jer mi je ispod kreveta pronašla limenku kondenziranog mlijeka koju sam uzeo u smočnici. (Tek godinama kasnije sam shvatio da joj je jedino ta sklonost k tjelesnom kažnjavanju davala mogućnost da se hrabro suoči s nedvojbenim autoritetom koji je imao moj otac.) Kao da sam čin batinanja nije bio dostatan, zahtijevala je da se kazna za tako ozbiljan prijestup izvrši po goloj stražnjici u nazočnosti moja tri mlađa brata i dviju starijih sestara. Nikad neću zaboraviti taj dan. Eto, sada ga je Lydija oživjela svojim nesnosnim ponižavanjem. Krađa kondenziranog mlijeka, kao takva, nije bila upitna. Sam prekršaj zaslužio je kaznu (doduše, ne tako pretjeranu). Međutim, nisam mogao oprostiti upad u svoju privatnost i izlaganje ispred drugih. Čitavog sam života nosio u sebi tu želju za prostorom koji samo meni pripada i koji nitko ne smije oskvrnuti ili okupirati. Na žalost, i u braku s Lydijom osjećao sam jaku potrebu da zadržim nešto za sebe što neću nikad s njom podijeliti. Nisam je time pokušavao ili poželio prevariti, uplesti u nešto neprimjereno kao što je tajna strasna veza ili sumnjiva financijska transakcija. Ali osjećao sam potrebu za prostorom, fizičkim ili emotivnim, koji samo meni pripada i u koji nitko nema pristupa. Možda je to samo posljedica odrastanja u brojnoj obitelji gdje se privatnost činila kao neki luksuz. Sjećam se koliko sam puta čvrsto zaspao držeći pokrivač sve do vrata jer sam bio uvjeren da će se netko čim zaspim - brat, sestra, roditelji, neznanac - ušuljati u sobu i otkriti me gladnim očima. Nakon Lydijina otkrića dugo je trebalo da se situacija smiri. Zapravo, nekoliko mjeseci potpuno sam prestao odlaziti onamo. Taj prostor više nije bio moj. S vremenom je potreba za crtanjem i slikanjem - ili samo taj nagon da ponovno osjetim miris lanenog ulja, platna i kista - postala toliko snažna da sam se ipak vratio. Zadovoljstvo je nakon toga donekle splasnulo budući da je Lydia uzela naviku svraćati bez najave, i to uvijek “kad se našla u blizini”, da bi zajedno popili kavicu ili voćni sok, podijelili neki kolačić ili komadić čokolade uz čašu crnog vina. Naši odnosi su bili stabilni i dovoljno čvrsti da podnesu takvu tenziju. Njezin posjet često bi se pretvorio u duge, nesuvisle razgovore - o prošlim ili nadolazećim praznicima, o prijateljima ili znancima, djeci drugih ljudi, o silovanju i ubojstvima ili političkim skandalima tog dana - ili, pak, povremeno, u neočekivane, ali sasvim zadovoljavajuće pokušaje vođenja ljubavi, na podu ili glomaznom kauču koji je bio pokriven izblijedjelom zelenom tkaninom umrljanom od boje, a jednom i na dugom stolu ispred prozora na kojem sam obično držao pribor za slikanje. Poslije takvog posjeta redovito je trebalo uvelike pospremati - Lydija je uvijek bila pravi majstor za stavljanje stvari na pravo mjesto, uporno bi htjela pomoći iako sam potajice više volio uraditi sam, kad to meni odgovara. Sve bi se pretvorilo u proljetno čišćenje i ja bih se osjetio ostavljenim na mjestu koje je neočekivano postalo strano, kao brodolomac na pustom otoku. Kad bih naposljetku skupio dovoljno snage da se primim kista i počnem slikati na novom platnu, svaki pokušaj bi bio, kao što Eliot reče, potpuno novi početak i druga vrsta neuspjeha. Došlo je do toga da sam ozbiljno odlučio pronaći novi atelijer u drugom, udaljenom, dijelu Capea, u Nordhoeku ili Durbanvillu, nebitno, samo da mi nitko, a najmanje Lydija, ne može ući u trag. Nisam mogao podnijeti pomisao da riskiram još jedno otkriće, još jedan sukob s Lydijom. Ostao sam i dalje na istom mjestu iako sam baš te jeseni sve rjeđe dolazio. Možda je to bilo samo zbog hladnoće koja mi je počela smetati. U kućici nije bilo centralnog grijanja, samo kamin u dnevnom boravku gdje sam najčešće slikao; međutim, nije mi se sviđalo što sam morao čistiti rešetku u kaminu kad se vatra ugasi. Stvorila se neka atmosfera, danas mi se tako čini, kao da nešto nedostaje, da se nešto gubi. Uskoro bih se morao pokupiti odatle. Možda vratiti malom spremištu u mojoj školi koje sam koristio kao atelijer prije nego što sam prešao u ovu kućicu. To bi značilo odustajanje. Nešto nalik umiranju prije smrti, pomislio sam melodramatski. Zasigurno sam se tako osjećao kad sam se probudio iz onog sna. Najveći dio tog dana proveo sam pokušavajući raditi, ali bez uspjeha. Započeo sam dvije
0 comments:
Post a Comment