Često me zove k sebi, kupuje mi razne poklone češće nego ranije i često kada me ljubi “slučajno” me poljubi u usne. Prošli vikend mi se desilo nezamislivo. Pozvala me da joj dođem jer ima nešto specijalno za mene. Kada sam došao pokazala mi je troje gaćice kaže mnogo skupe, od nekog armanija… Tražila je da ih probam da vidi kako mi stoje. Otišao sam u drugu sobu, ali dalje od putina nije moglu, bile su mi skroz male. Kada sam joj to rekao “šokirala” se i rekla mi da izađem da vidi u čemu je problem. Bukvalno sam se izgubio, ali prije nego sam i razmislio šta da radim ona je već ušla kod mene. Obzirom da sam bio go, okrenuo sam joj leđa, a tada je tetka prišla obgrlila me svojim rukama, a osjećaj kada me je svojom desnom rukom uhvatila dole bio je, ne znam, božanstven. Stojao sam nepomično, a ona mi je tihim glasom prošaputala NIJE NI ČUDO ŠTO TO GAĆICE NE MOGU… te me ugrizla za uho… poludio sam i tada se desilo ono što je tetka dugo željela i planirala. Primila me je u ..Jedne sam večeri toliko jako poželio čuti taj šapat da sam ugasio televizor i tiho uzeo knjigu koja se nalazila tik do kreveta, pritom ne probudivši suprugu koja je rano zaspala. Sjeo sam za stol za kojim smo uvijek večerali i gledali televiziju, te sam iznova počeo čitati vođen jednom novom željom. Tako sam se sjetio da sam je prvi put pročitao u sobi u kojoj sada spava moja kći. Toliko sam jako želio da ista svjetlost iz knjige okupa moje lice, da je maštanje o novome svijetu u meni oživjelo. Osjetio sam neko pomicanje i užurbanost koji će mi otkriti tajnu šapta što vodi u srce knjige. Kao i one večeri kada sam je prvi put pročitao, našao sam se na ulici. U jesenjoj večeri mračne ulice bile su mokre, a na nogostupima tek pokoji prolaznik na povratku kući. Kada sam došao na trg kod postaje u Erenkoju, ugledao sam dobro mi znane izloge malih trgovina mješovitom robom, otrcane kamione, stari plastificirani stolnjak koji je vlasnik voćarnice rasprostro kako bi prekrio sanduke s narančama i jabukama na nogostupu, plavu svjetlost što je dopirala iz mesnice i veliku staru grijalicu u ljekarni. Sve je bilo na svome mjestu. Nekoliko je mladića gledalo televiziju u kafiću u kojem sam se tijekom studentskih dana viđao s prijateljima iz četvrti. Hodao sam ulicom i kroz poluotvorene zastore u dnevnim sobama obitelji koje još nisu bile zaspale vidio kako svijetlost s tv ekrana, koja je bila čas plava, čas zelena a potom crvena, obasjava čemprese, mokre stupove ulične rasvjete i metalne ograde balkona. Hodao sam tako, promatrajući svjetlost tv ekrana kroz poluotvorene zastore, zaustavio se pred zgradom u kojoj je živio striko Rifki, i dugo gledao u prozor na drugom katu. Na trenutak sam se osjetio slobodno, kao kad bih se s Džanan na nasumce odabranom mjestu iskrcao iz autobusa u koji smo se nasumce bili ukrcali. Kroz razmaknute zastore mogao sam vidjeti sobu koju je obasjavala svjetlost s televizora, ali ne i udovicu strike Rifkija koju sam mogao zamisliti kako sjedi u naslonjaču. Ovisno o prizoru na ekranu, soba je na trenutke bila žarko crvena, a na trenutke obasjana žutom bojom smrti. Pomislio sam da tajna knjige i života počiva ondje, u toj sobi. Odlučno sam se popeo na zid koji je odvajao nogostup od dvorišta zgrade. Ugledao sam glavu tete Ratibe i televizor koji je gledala. Sjedila je napola okrenuta prema naslonjaču pokojnog supruga te je, baš kao što bi to činila moja majka, pognula glavu, ali za razliku od nje nije plela, već pušila. Dugo sam je gledao i sjetio se dvojice koji su se prije mene uspeli na taj zidić kako bi provirili kroz prozor njihova stana. Pritisnuo sam jednu od tipki na ulazu u zgradu: Rifki Hat. Ubrzo nakon toga prozor na drugome katu otvorio se, žena je provirila i pitala: “Tko je?” “Teta Ratibe, ja sam”, rekao sam i povukao se nekoliko koraka unatrag, prema mjestu koje je osvjetljavala ulična svjetiljka, kako bi me mogla vidjeti. “Osman, sin gospodina Akifa, željezničara.” “Osmane!” rekla je, pritisnula tipku i otvorila ulazna vrata. Sa smiješkom me dočekala i poljubila u obraze. “Hajde, spusti glavu”, rekla je te mi je, nakon što sam se sagnuo, s previše žara pomirisala kosu i poljubila me, baš kao što je to činila dok sam bio dijete. Ta gesta me podsjetila na tugu koju je čitavog života dijelila sa strikom Rifkijem; nisu imali djece, a kasnije sam se sjetio da se, otkako je prije sedam godina umrla moja majka, nitko prema meni nije ponašao kao da sam dijete. Najednom sam se osjetio toliko spokojno da sam joj poželio reći nešto prije nego što me išta pita.
0 comments:
Post a Comment