Dane koji su slijedili proveo sam tražeći Džanan. Dva se dana nije pojavila u Taškišli. U početku sam njezinu odsutnost doživljavao razumljivom i mislio da će doći, ali onaj stari svijet koji se nalazio pod mojim nogama polako je nestajao. Bio sam umoran od traženja, osvrtanja i nadanja.

Dane koji su slijedili proveo sam tražeći Džanan. Dva se dana nije pojavila u Taškišli. U početku sam njezinu odsutnost doživljavao razumljivom i mislio da će doći, ali onaj stari svijet koji se nalazio pod mojim nogama polako je nestajao. Bio sam umoran od traženja, osvrtanja i nadanja.

Bio sam opasno zaljubljen, a uz to sam se pod utjecajem knjige koju sam svake noći do jutra čitao osjećao sam samcat. Bio sam bolno svjestan da se ovaj svijet sastoji od slojeva prizora, niza protumačenih znakova i poveće skupine slijepo prihvaćenih navika. Da se pravi svijet i život nalaze u svemu tome ili izvan, ali negdje u blizini. Shvatio sam da mi nitko osim Džanan neće pokazati put. Pažljivo sam čitao sve novine koje su punili detalji o političkim ubojstvima, onima običnima koja su posljedica pijanstva, krvavim nesrećama i požarima, gradske vijesti i tjednike, ali nigdje nisam uspijevao pronaći trag. Nakon što bih cijele noći čitao knjigu, oko podneva bih odlazio u Taškišlu i lutao hodnicima nadajući se da ću je sresti, da je možda upravo došla, svako malo svraćao do kantine, spuštao se i penjao stubama, zastajao i pogledavao u dvorište, obilazio knjižnicu, prolazio među stupovima, zastajao pred vratima predavaonice u kojoj me poljubila, ako bi mi strpljenje dostajalo odlazio na neko predavanje i tako ubijao vrijeme, a zatim izlazio iz predavaonice kako bih ponovio istu šetnju. Nisam imao što raditi osim tražiti, čekati i noću iznova čitati knjigu. Nakon Tjedan dana pokušao sam se sprijateljiti s Džananinim kolegama s predavanja. Pretpostavljao sam da ni ona ni Mehmet nemaju puno prijatelja. Nekolicina ih je znala da Mehmet u hotelu na Taksimu radi kao recepcionar i noćni čuvar, i da ondje negdje živi, ali mi nitko nije mogao reći ništa o tome zašto ovih dana ne dolazi u Taškišlu. Jedna neprijateljski nastrojena djevojka koja je s Džanan išla u gimnaziju, ali se s njom baš i nije uspjela sprijateljiti, rekla mi je da Džanan živi na Nišantašu. Druga djevojka mije ispričala da su jednom do jutra pokušavale završiti zadane nacrte i predati ih u roku, kao i to da Džanan ima naočitog i uglađenog starijeg brata koji radi s njihovim ocem. Činilo se da nju više zanima brat nego Džanan. Adresu nisam dobio od nje, nego iz referade rekavši da želim kolegama poslati čestitke za Novu godinu. Noću bih čitao knjigu, do jutra, dok ne bih ostao sasvim iscrpljen zbog boli u očima i nesanice. Ponekad bi mi se svjetlo koje mi je za čitanja udaralo u lice učinilo toliko jakim i toliko blještavim da bih pomislio da se cijeli moj duh i tijelo koje sjedi za stolom tope i nestaju, i da sve što me čini mnome nestaje zajedno s tim svjetlom koje pršti iz knjige. Tada bi mi pred očima oživjele slike svjetla koje se širi i obuhvaća me, prvo kao da se iz podzemlja probija kroz pukotinu, a potom jača i širi se toliko da obujmljuje cijeli svijet i mene na mom mjestu u tom svijetu. Maštao sam kako na ulicama te zemlje, u kojoj kao da na trenutak vidim hrabre nove ljude, besmrtna stabla i izgubljene gradove, susrećem Džanan i kako me ona grli. Jedne večeri potkraj prosinca otišao sam u Džananinu četvrt, na Nišantaš. Dugo sam neodlučno hodao glavnom ulicom uz izloge osvijetljene za Novu godinu i elegantne žene koje su se s djecom vraćale iz kupnje, i zadržavao se pred izlozima novootvorenih prodavaonica sendviča, trgovina koje prodaju novine i časopise, slastičarnica i trgovina odjećom. Dok su se trgovine zatvarale, a prepune ulice praznile, pozvonio sam na vrata zgrade u jednoj od sporednih ulica. Vrata je otvorila kućna pomoćnica. Rekao sam joj da sam Džananin prijatelj s fakulteta. Povukla se u stan. Iz televizora je dopirao zvuk političkog govora. Začuo sam šapat. Pojavio se otac sa snježnobijelim rupcem u ruci, visok, u bijeloj košulji, i pozvao me da uđem. Znatiželjna i dotjerana majka, naočit brat i jedaći stol čija je četvrta strana zjapila prazna. Na televiziji su se emitirale vijesti. Rekao sam da sam Džananin kolega s arhitekture, da ne dolazi na predavanja, da su se svi kolege zabrinuli, da oni koji su je zvali telefonom nisu dobili zadovoljavajući odgovor, i da je osim toga kod nje jedna zadaća iz statike koju moram dovršiti, te da se ispričavam što je moram tražiti natrag. S trošnim kaputom mojeg pokojnog oca prebačenim preko lijeve ruke, mora da sam izgledao kao bijesan vuk umotan u izblijedjelu janjeću kožu. "Izgledaš kao dobar dečko”, počeo je Džananin otac. Rekao je da će biti otvoren prema meni i zamolio me da iskreno odgovorim na pitanja. Osjećam li sklonost prema ljevici ili desnici, fundamentalistima ili socijalistima, ili bilo kojem političkom opredjeljenju? Ne! Jesam li povezan s političkim organizacijama na sveučilištu ili izvan njega? Ne, ni to nisam. Tišina. Majčine obrve su se podignule s odobravanjem i naklonošću. Očeve oči boje meda, poput Džananinih, preletjele su preko nasumičnih prizora na televizoru, na trenutak odlutale u nepostojeće daleke krajeve i potom se odlučno okrenule prema meni. Džanan je otišla od kuće, nestala je. Možda se i ne bi moglo reći da je "nestala”. Jednom u dva-tri dana bi, sudeći po šumu na liniji, nazvala iz nekog udaljenog grada, rekla im da se ne brinu za nju, da je dobro, i bez daljnjeg razgovora spuštala slušalicu ne uzimajući k srcu očeva pitanja i navaljivanja kao ni majčine molbe. Zbog toga su s pravom posumnjali da njihovu kćer iskorištavaju za mračne poslove neke političke organizacije. Pomišljali su da se obrate policiji, ali su odustali jer su oduvijek vjerovali u Džananinu inteligenciju i bili sigurni da će se opametiti i sama se izvući iz nevolja u koje se uvalila. Majka me pomno proučila, od odjeće i frizure, i uspomene na oca koju sam prebacio preko naslona fotelje, do cipela i plačnim glasom zamolila da joj odmah kažem imam li neku informaciju ili slutnju koja bi rasvijetlila ovu situaciju. Na lice sam navukao zbunjen izraz i rekao: “Ne, gospođo, nemam nikakvu ideju ni pretpostavku.” Na trenutak smo se svi zagledali u pladanj s burekom i salatu od mrkve na stolu. Naočit brat, koji je s vremena na vrijeme ulazio u sobu, uz ispriku mi je priopćio da nije uspio pronaći moju nedovršenu zadaću. Natuknuo sam da bih je možda uspio pronaći da je sam potražim u sobi, no umjesto da mi otvore spavaću sobu svoje izgubljene kćeri, bez puno inzistiranja su mi pokazali njezino prazno mjesto za jedaćim stolom. Bio sam ponosan zaljubljenik, odbio sam. Ipak, kad sam na izlasku iz sobe ugledao uokvirenu sliku na klaviru, pokajao sam se. Na slici se devetogodišnja Džanan, s kosom u pletenicama, u ljupkom zapadnjačkom kostimu anđela s malim krilima koji je vjerojatno navukla za neku osnovnoškolsku predstavu, i sa sjetnim dječjim pogledom jedva primjetno smiješi pored majke i oca. Kako je samo neprijateljska i hladna bila noć! Kako su samo mračne ulice bile nesmiljene! U trenu sam shvatio zašto su psi koji prolaze u čoporima toliko zbijeni jedni uz druge. Nježno sam probudio majku koja je zaspala pred televizorom, dotaknuo njezin uveli vrat, osjetio njezin miris i poželio da me zagrli. Kad sam se zatvorio u sobu, još jednom sam osjetio da će moj pravi život uskoro početi. Čitao sam knjigu. Čitao sam je s poštovanjem, pokoravajući joj se, želeći da me odvede iz ovog svijeta. Pred očima su mi se ukazale nove zemlje, novi ljudi, novi prizori. Vidio sam oblake boje plamena, mračna mora, ljubičasta stabla i crvene valove. Potom su se, kao što se događalo nekih proljetnih jutara kad bi sunce zasjalo odmah poslije kiše, a ja prošetao optimističnim i odlučnim koracima, prljave stambene zgrade, uklete ulice i mrtvi prozori odjednom povukli i nestali, raznolike utvare u mome umu polako razišle, a preda mnom se, obasjana sniježnobijelim svjetlom, pojavila ljubav. U naručju je nosila maleno dijete, djevojčicu čiju sam uokvirenu sliku vidio na klaviru. Djevojčica me gledala smiješeći se. Možda je nešto htjela reći. Možda već i jest, ali ja to nisam htio. Na tren sam se osjetio bespomoćnim. Neki mi je unutarnji glas rekao da nikada neću biti dio te slike, a ja sam to bolno prihvatio. Istodobno me obuzelo kajanje. Tada sam, previjajući se od boli, vidio kako to dvoje na čudnovat način nestaje u visini. Te prikaze su na trenutak u meni pobudile takav užas da sam se, kao prvog dana čitanja, kao da se želim zaštititi od svjetla koje pršti sa stranica, sa strahom odmaknuo od knjige. Sjetno sam primijetio tišinu svoje sobe, spokoj koji mi pruža stol, mirnoću svojih šaka i ruku i kako je moje tijelo među stvarima, kutijom cigareta, škarama, udžbenicima, zastorima i krevetom zaglavilo ovdje, u nekom drugom životu. Osjećao sam njegovu toplinu i puls, i želio da se udalji od tog svijeta, no istovremeno sam čuo zvukove stambene zgrade i udaljene uzvike prodavača boze, i osjećao da su sjedenje i čitanje knjige usred noći u ovom svijetu, i postojanje u ovom trenutku, stvari koje se mogu dokazati. Neko vrijeme sam samo slušao te zvukove - trube automobila negdje u daljini, lajanje pasa, lagani povjetarac, razgovor dvoje ljudi koji prolaze ulicom (sutra ujutro, rekao je jedan) i kloparanje jednog od onih dugih teretnih vlakova koje je odjednom zavladalo šumovima noći. Puno kasnije, kada se na trenutak učinilo da će se sve istopiti u potpunoj tišini, odjednom mi se pred očima ukazala prikaza i shvatio sam kako mi se knjiga uvlači u dušu. Dok mi je lice bilo okrenuto prema svjetlu koje je izviralo iz nje, moja duša kao da je bila potpuno prazan list. Mora da se tako sadržaj knjige postepeno prenosio u nju. Posegnuo sam s mjesta na kojem sam sjedio i iz ladice izvadio bilježnicu. Bila je to bilježnica na kvadratiće, kupljena nekoliko tjedana prije mojeg susreta s knjigom za kolegij statike, no nisam je bio koristio. Otvorio sam prvu stranicu, udahnuo miris čistog bijelog papira, uzeo kemijsku olovku i rečenicu po rečenicu počeo zapisivati ono što mi je govorila knjiga. Nakon što bih zapisao rečenicu koju mi je knjiga šapnula, prešao bih na sljedeću i zapisao je. Kada bi knjiga prešla na nov odlomak, i ja bih ga započeo, pa sam nakon nekog vremena primijetio da sam u bilježnicu zapisao riječi knjige onakvima kakve jesu. Tako sam, zapisujući prvo jedan a potom drugi odlomak, iznova oživljavao ono što mi je govorila knjiga. Nešto kasnije sam podigao glavu sa stranica koje sam ispisao i pogledao prvo knjigu, a potom bilježnicu. Bilježnicu sam ispisivao ja, ali je sadržaj bio jednak onome u knjizi. To mi se toliko svidjelo da sam počeo tako pisati svake večeri i pisao sve do ranih jutarnjih sati. Više uopće nisam odlazio na predavanja. Uglavnom me uopće ne bi zanimalo gdje je koje predavanje nego bih lutao hodnicima kao netko tko bježi od vlastitog duha i bez odmora još jednom odlazio u kantinu, potom na najviši kat, pa u knjižnicu, pa u predavaonice i onda opet u kantinu; i svaki put kada bih vidio da Džanan nije ondje, patio od duboke boli koja bi mi prožela utrobu. Kako su dani letjeli, tako sam se navikao na tu bol u trbuhu, pa sam uspijevao živjeti s njom i makar je malo kontrolirati. Možda je brzi hod koristio, možda i pušenje, no najvažnije je bilo pronaći male stvari koje će mi zaokupiti pažnju: priča koju je netko ispričao, nova ljubičasta olovka za crtanje, krhkost stabala pred prozorom, svako novo lice koje bi na ulici iskrsnulo preda mnom udaljilo bi me makar nakratko od svijesti o bolnoj gorljivosti i samoći koje su mi se iz utrobe širile po cijelom tijelu. Kada bih došao na bilo koje mjesto na kojem bih mogao susresti Džanan, na primjer u kantinu, ne bih odmah nestrpljivo pregledao cijeli prostor i tako odjednom potrošio sve mogućnosti koje mi pruža, nego bih prvo pogledao u kut u kojem su brbljale djevojke odjevene u traper s cigaretama u rukama, a istovremeno počinjao zamišljati kako Džanan sjedi malo dalje, negdje iza mene. U kratkome roku bih tako duboko povjerovao u tu maštariju da se ne bih okrenuo kako ne bi nestala, nego bih dugo promatrao one koji stoje u redu na blagajni i one koji sjede za stolom na koji je prije dva tjedna Džanan spustila knjigu pred mene, i tako zaradio još nekoliko trenutaka sreće u kojima je Džananina topla prikaza treperila tik iza mene i još snažnije povjerovao u nju. Ona se mojim žilama polako širila poput slatke tekućine, ali kada bih se osvrnuo i vidio da iza mene nema ni Džanan ni ičega što bi mi ukazalo na nju, zamijenio bi je otrov koji izjeda nutrinu. Puno puta sam slušao i čitao da je ljubav slatka bol. Tih sam se dana često susretao s tim praznim riječima koje su se nalazile u većini knjiga o gatanju i u novinama, tik uz rubriku “horoskop” ili među slikama salata i receptima za kreme na stranicama “dom-obiteljsreća”, jer su me, zbog željeznih utega boli koje sam nosio u trbuhu, očajnička usamljenost i ljubomora toliko otuđile od ljudi i učinile toliko beznadnim da sam počeo slijepo tražiti pomoć ne samo u rubrikama o horoskopu i zvijezdama u novinama i časopisima, nego i u nekim drugim znakovima: Ako je broj stuba koje vode na kat neparan, Džanan je gore... Ako se na vratima prvo pojavi žena, danas ću vidjeti Džanan... Ako vlak krene prije nego nabrojim do sedam, pronaći će me i razgovarati sa mnom... Ako prvi izađem iz trajekta, danas će se pojaviti. Iz trajekata sam izlazio prvi. Nisam gazio po linijama između kamenih ploča. Utvrdio sam da je broj čepova od sokova bačenih na pod kafića neparan. Popio sam čaj sa šegrtom zavarivača koji je nosio pulover i kaput iste ljubičaste boje. Imao sam toliko sreće da sam slovima s registarskih tablica prvih pet taksija koji su naišli mogao napisati njezino ime. Uspio sam zadržavajući dah proći kroz pothodnik na Karakoju. Uspio sam izbrojati do devet tisuća a da se ne pomaknem s mjesta gledajući njene prozore na Nišantašu. Prekinuo sam prijateljstvo s onima koji nisu znali da njezino ime znači i “draga” i “Alah”. Budući da nam se imena rimuju, pozivnice na vjenčanje koje sam u mašti dao tiskati ukrasio sam profinjenim katrenama poput onih s omota karamela Novi život. Tjedan dana sam svake noći točno u tri sata uspijevao pogoditi broj osvijetljenih prozora koje sam mogao vidjeti s moga prozora i to ne premašujući pogrešku od pet posto koju sam si dopuštao. Recitirao sam slavni Fuzulijev stih “bez Džanan život nema smisla”, unatrag za trideset devet osoba. Nazvao sam njezine ukućane koristeći točno dvadeset osam različitih glasova i identiteta te pitao za nju. Ne bih se vraćao kući prije nego bih trideset devet puta, od slova koje bih vidio na zidnim oglasima i plakatima, neonskim svjetiljkama koje su se palile i gasile, te na izlozima kebabdžinica, prodavača lutrije i ljekarni i u mašti ih odande izvadio, sastavio njezino ime. No Džanan se nije vratila. Kad sam se jedne ponoći vraćao kući, nakon što sam udvostručio broj igara i strpljivo pobijedio u svim bitkama s brojevima i slučajnostima koje su mi približavale Džanan makar kao slamke nade, s ulice sam u svojoj sobi vidio upaljeno svjetlo. Vjerojatno se majka zabrinula što kasnim, ili je ondje nešto tražila, ali u mojoj glavi se pojavio sasvim drugačiji prizor. Zamislio sam sebe kako sjedim za stolom, ondje, u sobi čiji sam osvijetljeni prozor promatrao. To sam zamislio s tolikom željom i žarom da sam na trenutak pomislio kako pred prljavobijelim djelićem zida koji se nazirao među zasorima, tik uz svjetiljku čiju sam narančastu boju jedva razabirao, vidim svoju glavu. U istom trenu me iznutra potresao toliko naelektriziran osjećaj slobode, da sam ostao zapanjen. “Sve je tako jednostavno”, rekao sam u sebi. Čovjek kojeg sam promatrao tuđim očima trebao je ostati ondje, u toj sobi. Ja sam pak trebao pobjeći od sobe, od kuće, od svojih stvari, od majčinog mirisa, od svojeg kreveta i svoje dvadesetdvogodišnje prošlosti. Novi život trebao sam započeti odlaskom iz te sobe jer ni Džanan ni ona zemlja nisu bile dovoljno blizu da ujutro izađeš i uvečer se vratiš. Ušao sam u sobu i promotrio svoj krevet, knjige koje su stajale u kutu mojeg stola, časopise s golim ženama koje nisam prolistao otkad sam upoznao Džanan jer se otada nisam samozadovoljavao, šteku koju sam stavio na radijator kako bih osušio cigarete, sitniš na tanjuru, privjesak za ključeve, ormar čija se vrata nisu mogla do kraja zatvoriti i sve stvari koje su me vezale za stari svijet kao da su tuđe, i shvatio da trebam pobjeći. Poslije, dok sam čitao i pisao knjigu, naslutio sam da ono što pišem ukazuje na kretanje unutar svijeta. Kao da nisam trebao biti na jednome mjestu, nego na svima. Moja soba je bila jedno mjesto, a ne sva! “Zašto bih ujutro išao u Taškišlu”, pitao sam se. “Džanan neće biti tamo!” Bilo je i drugih mjesta na koja Džanan neće doći. I na njih sam uzalud odlazio, ali više neću. Od sada ću ići onamo kamo me vodi tekst. I Džanan i novi život moraju biti ondje. Tako me, dok sam pisao sve što mi je pripovijedala knjiga, polako prožela svijest o mjestima na koja ću poći i radosno sam osjetio da postupno postajem druga osoba. Mnogo kasnije, kad sam bacio pogled na stranice koje sam ispisao kao putnik zadovoljan putem koji je odabrao, jasno sam vidio tko je novi čovjek u kojega se pretvaram. Ja sam bio osoba koja sjedi za stolom, rečenicu po rečenicu prepisuje knjigu u svoju bilježnicu, i pišući naslućuje smjer puta koji vodi u život za kojim traga. Onaj tko čita knjigu i cijeli mu se život mijenja, zaljubljenik, onaj tko osjeća da polazi na putovanje u novi život, bio sam ja. Onaj kojem bi majka prije spavanja zakucala na vrata i rekla mu: “Kad već pišeš do jutra, barem nemoj pušiti”, bio sam ja. Kad bi zvukovi noći utihnuli, u sat kad se u naselju čuje samo zavijanje čopora pasa koji laju u daljini, onaj koji ustaje od stola i baca zadnji pogled na knjigu koju tjednima čita i stranice bilježnice koju je ispunio nadahnut njome, bio sam ja. Onaj koji s dna ormara uzima novac koji se nakupio pod čarapama i ne ugasivši svjetlo u sobi zastaje pred majčinim vratima i s ljubavlju sluša disanje koje dopire iznutra, bio sam ja. Ja sam bio, anđele, onaj koji je dugo nakon ponoći klisnuo iz vlastite kuće poput plašljivog stranca i stopio se s mračnim ulicama. Ja sam bio onaj koji je s pločnika promatrao rasvijetljene prozore vlastite sobe u suzama i s osjećajem usamljenosti kao da promatra tuđi krhak i istrošen život. Ja sam bio onaj koji je slušajući odjek vlastitih koraka u tišini radosno jurio u novi život. U naselju su gorjela samo mrtva svjetla u kući strike Rifkija Željezničara. Na trenutak sam se popeo na zid njegovog dvorišta i kroz poluraskriljene zastore na blijedom svjetlu vidio njegovu ženu, tetu Ratibe, kako sjedi i puši. U jednoj od dječjih priča strike Rifkija, hrabri junak koji kreće u potragu za Zlatnom zemljom, kao ja sada, sluša zov mračnih ulica, buku dalekih zemalja i šum nevidljivih stabala, i sa suzama u očima tumara sumornim ulicama svojeg djetinjstva. Umotan u kaput pokojnog oca, umirovljenog djelatnika Državnih željeznica, u suzama sam odlutao u srce mračne noći. Noć me skrivala, noć me čuvala, noć mi je pokazala put. Zašao sam u unutarnje organe grada koji su lijeno titrali. U betonske ulice krute poput tijela oboljelog od paralize i neonske bulevare koje potresaju jauci kamiona punih mlijeka, mesa, konzervi i razbojnika. Blagoslovio sam kante za smeće koje su sadržaj svojih otvorenih ždrijela prosipale po vlažnim pločnicima na kojima se zrcalilo svjetlo; pitao za put zastrašujuća stabla koja nisu mogla stajati na mjestu; namigivao sugrađanima koji su još uvijek sređivali račune za blagajnama sumornih dućana; izbjegavao policajce koji su držali stražu na vratima policijskih postaja; sjetno se smiješio pijancima, beskućnicima, nevjernicima i odmetnicima nesvjesnima sjaja novog života; mračno se pogledavao s vozačima taksija koji su mi se u tišini crvenih svjetala koja se pale i gase približavali polako poput besanih grešnika; nisam vjerovao ljepoticama koje su mi se smiješile s reklama za sapune na zidovima; nisam vjerovao ni zgodnim muškarcima na reklamama za cigarete, kipovima Atatürka, ni sutrašnjim novinama oko kojih su se navlačili pijanci i oni koji pate od nesanice, kao ni prodavaču lutrije koji pije čaj u kafiću otvorenom cijelu noć i njegovom prijatelju koji mi uz pokret rukom dovikuje: “Sjedni, mladiću." Unutarnji mirisi truloga grada odveli su me do autobusnih kolodvora koji mirišu na more, ćevape, zahode, ispušne plinove, benzin i prljavštinu. Kako me ne bi opila šarena slova od pleksiglasa u imenima stotina gradova i sela koja su mi sa zidova iznad ureda autobusnih prijevoznika obećavala nove zemlje, nova srca i nove živote, ušao sam u mali restoran. Okrenuo sam leđa slatkom od griza, mliječnom pudingu i salatama poredanima u hladnjaku sa širokim staklom, nanizanima poput imena gradova i slova u nazivima autobusnih prijevoznika, koji će biti probavljeni tko zna koliko stotina kilometara dalje i u tko zna kojim želucima, sjeo za stol i zaboravio što počinjem čekati. Možda da me ti, anđele, nježno povučeš, blago me usmjeriš, ljupko potakneš i povedeš sa sobom. No u restoranu, osim nekolicine izgubljenih, pospanih i prejedenih putnika i majke s djetetom u naručju, nije bilo nikoga. Dok su moje oči tražile tragove novog života, jedna pločica na zidu je upozoravala: NE IGRAJTE SE SA SVJETILJKOM! - KORIŠTENJE ZAHODA SE NAPLAĆUJE, govorila je druga, a treća strogim i odlučnim slovima zavijala: ZABRANJENO UNOŠENJE ALKOHOLNIH PIĆA. Odjednom kao da sam pred prozorskim oknima svojega uma vidio klepetav let tamnih vrana; kao da sam vidio da je ova točka ishodište moje smrti. Htio sam ti moći opisati melankoliju tog kolodvorskog restorana koja se polako zatvarala u sebe, anđele, no bio sam toliko umoran da sam čuo jauk stoljeća koji je podsjećao na zavijanje besanih šuma, volio divlji duh bučnih motora odvažnih autobusa od kojih se svaki upućivao u neki drugi kraj, želio da me pozove Džanan koja negdje daleko traži prekretnicu, ali u tišini, poput gledatelja spremnog da zbog tehničkog kvara gleda film bez tona, jer sam, čini se, zadrijemao i glava mi je klonula na stol. Koliko dugo, ne znam. Kad sam se probudio, našao sam se u istom restoranu pred novim ljudima, i ovoga puta osjetio da ću anđelu moći opisati početnu točku velikog putovanja koje će me odvesti do jedinstvenih trenutaka. Meni nasuprot nalazila su se trojica mladića koji su bučno zbrajali novac i računali trošak za karte. Beskrajno usamljen starac koji je kaput i plastičnu vrećicu odložio na stol, pokraj zdjelice za juhu, sa žlicom u ruci mirisao je i miješao svoj nesretni život, a jedan je konobar u polumraku, u kojem su se pružali prazni stolovi, zijevajući čitao novine. Tik uz mene je pak stajalo zamagljeno staklo koje se spuštalo od stropa do prljavog kamenog poda; iza njega tamnomodra noć, a u njoj autobusi koji su me bukom motora pozivali u onu zemlju. U jedan od njih sam se ukrcao u nepoznat sat. Nije bilo jutro, ali s vremenom je svanulo. Sunce se rodilo, a oči mi se napunile njegovim sjajem i snom. Zaspao sam. Ulazio sam u autobuse i izlazio iz njih, lutao kolodvorima. Ulazio sam u autobuse i u njima spavao, dani i noći su letjeli. Ulazio sam u autobuse, izlazio u selima, danima ulazio u tamu i rekao sebi: “Kako je samo taj mladi putnik odlučan u nakani da se vucara putem koji će ga dovesti na prag nepoznate zemlje.”