Kada smo kasnije dr. Narin i ja krenuli na dugu šetnju po njegovom posjedu, velikodušno mi je ponudio te dvije opcije koje sam i sâm želio, kao da je riječ o dva životna izbora. Slučajnost je da očevi, poput božanstava obdarenih beskonačnim pamćenjem i evidencijom, znaju o čemu sve razmišljaju njihovi sinovi.

Kada smo kasnije dr. Narin i ja krenuli na dugu šetnju po njegovom posjedu, velikodušno mi je ponudio te dvije opcije koje sam i sâm želio, kao da je riječ o dva životna izbora. Slučajnost je da očevi, poput božanstava obdarenih beskonačnim pamćenjem i evidencijom, znaju o čemu sve razmišljaju njihovi sinovi.

Često na sinove i neznance koje pomiješaju s njima reflektiraju svoje neostvarene strasti. Nakon što smo izašli iz muzeja, shvatio sam da dr. Narin želi da prošećemo i razgovaramo. Prošli smo pored oranica na kojima se žito njihalo na posve laganom vjetru, ispod stabala jabuka na kojima su rasli mali, još zeleni plodovi i uz nekoliko zapuštenih praznih polja na kojima su snene ovce i goveda njuškala rijetko raslinje. Dr. Narin mi je pokazao nekoliko krtičnjaka i tragove koje su ostavile divlje svinje te objasnio kako da u pticama koje lagano i nepravilno mašu krilima dok sa zemljišta na sjevernom dijelu gradića lete prema voćnjacima, prepoznam kosove. Poučnim, strpljivim i gotovo suosjećanim glasom objasnio je još puno toga. Zapravo, nije bio liječnik. Nadimak su mu u vojsci dali prijatelji jer je puno pažnje posvećivao detaljima koji su korisni pri manjim popravcima; kao što su osmokutne matice i brzina okretanja ručice poljskog telefona. Budući da je volio predmete i da mu se svidjelo brinuti se o njima te budući da je otkrivanje jedinstvenih karakteristika predmeta smatrao najvažnijom stvari u životu, prihvatio je nadimak. Nije studirao medicinu, već pravo, što je bilo u skladu sa željom njegova oca, zastupnika u parlamentu. Kasnije je radio kao odvjetnik u svome gradiću. Kada je nakon očeve smrti naslijedio zemlju i drveće koje mi je prstom pokazao, poželio je živjeti u skladu sa svojim željama. Onako kako je on sam želio; među svim onim njemu jasnim stvarima koje je sam izabrao i na koje se navikao. S tim je ciljem otvorio trgovinu. Dok smo se uspinjali na brdo koje je neodlučno sunce samo djelomično ugrijalo, dr. Narin mi je rekao da stvari imaju pamćenje. Baš kao i mi, stvari su u stanju bilježiti svoja sjećanja i ono što im se dogodi, no većina nas toga nije svjesna. “Stvari pitaju jedne za druge, dogovaraju se, došaptavaju, stvaraju neku skrivenu ravnotežu i pritom skladaju glazbu što svijet se zove. Onaj tko obrati pažnju, čut će, vidjeti i razumjeti to”, rekao je dr. Narin. Objasnio mi je da se na temelju vapnenastih mrlja na osušenoj grančici može zaključiti da kosovi ovdje svijaju gnijezda, na temelju blatnih tragova da je prije dva dana padala kiša te da je puhao vjetar koji je slomio grančicu. U svojoj trgovini nije prodavao samo robu donesenu iz tvornica u Ankari i Istanbulu, nego i robu proizvedenu u svim dijelovima Anatolije; kremenje za oštrenje, tepihe, kovane ključeve, filtere za plinske štednjake koji su sjajno mirisali, jednostavne hladnjake, čunjaste kape od najboljeg pusta, kremene za upaljače Ronson, kvake za vrata, male akvarije i sve druge smislene stvari koje čovjeku mogu pasti na pamet. Godine provedene u trgovini koja je ispunjavala sve ljudske potrebe bile su najsretnije godine njegovog života, a kada je nakon tri kćeri dobio i sina, bio je još sretniji. Kada me pitao, rekao sam mu koliko godina imam. Njegov je sin imao godina koliko i ja kada je umro. S nekog mjesta u podnožju brda dopirali su povici djece koju nismo mogli vidjeti. Kada se sunce sakrilo iza tamnih i prijetećih oblaka koji su se približavali velikom brzinom, u daljini smo vidjeli djecu kako na čistini igraju nogomet. Sekundu ili dvije nakon što bi udarili loptu, do nas bi dopro zvuk. Dr. Narin rekao je da se neki od njih bave sitnim lopovlucima. Upravo su djeca prve žrtve nemorala koji sa sobom donese raspad velikih civilizacija i slabljenje pamćenja. Ona brže i bezbolnije zaborave stare stvari i lakše maštaju o novima. Rekao je i da su to djeca iz gradila. Dok je govorio o svome sinu, obuzela me ljutnja. Zašto očevi imaju potrebu biti tako ponosni? Zašto su nesvjesno toliko okrutni? Primijetio sam da mu oči iza naočala izgledaju neobično malo. Sjetio sam se da je takve oči imao i njegov sin. Rekao je da je njegov sin bio vrlo pametan. S četiri i pol godine naučio je čitati. Štoviše, mogao je okrenuti novine naopako i pročitati sva slova. Smišljao je igre za koje je sam određivao pravila, pobjeđivao oca u šahu i bio u stanju odmah napamet naučiti pjesmu od tri katrena. Bio sam svjestan da su to riječi oca koji je izgubio sina i koji nije bio dobar u šahu, ali ipak sam nasjeo na trik. Dok je govorio kako su on i Nahit zajedno jahali, i ja sam u mašti jahao s njima, a dok je pričao kako se Nahit tijekom srednjoškolskih dana, u jednom trenutku predao vjeri ja sam u mašti, poput njega, tijekom hladnih zimskih noći zbog sehura {6} ustajao kada i moja baka. I ja sam osjećao ljutnju i patnju zbog sveg siromaštva, gluposti i neukosti u svojoj okolini. Da, jesam! Dok je dr. Narin govorio, sjetio sam se da sam unatoč svim tim sjajnim osobinama i ja mladić s bogatim unutarnjim svijetom baš poput Nahita. Da, dok bi drugi u društvu s cigaretom u ruci smišljali šale i privlačili pažnju, Nahit bi se povukao u kut i zadubio u osjetljive misli koje bi ublažile njegov strogi pogled. Da, u trenutku kada bi se to najmanje očekivalo, naslutio bi da se u nekome koga drugi nisu ni primjećivali krije nešto sjajno, dao mu da dođe do izražaja - sin srednjoškolskog podvornika ili ludi, poetski raspoloženi kinooperater koji bi na projektor uvijek stavio pogrešan kotur - te se sprijateljio s njime. Međutim zbog tih prijateljstava nije napustio svoj svijet. Zapravo, svi su mu željeli biti prijatelji i na neki način biti bliski s njime. Bio je iskren, zgodan, poštovao je starije, a mlađe... Dugo sam mislio na Džanan. Poput tv prijemnika na kojem je stalno upaljen isti kanal stalno sam mislio na nju, ali taj sam je put zamišljao na drugom sjedalu. Možda je razlog bio taj što sam sebe počeo drukčije doživljavati. “Poslije je pročitao jednu knjigu i usprotivio mi se”, rekao je dr. Narin kad smo se uspeli na brdo. Grane čempresa na brdu njihale su se na vjetru koji nije bio hladan, ali je bio svjež i nije nosio nikakav miris. Malo iznad čempresa nalazila se uzvisina sačinjena od stijene i komada kamena. Prvo sam pomislio da je riječ o groblju, no kada smo se uspeli na brdo i dok smo hodali među pravilno uklesanim kamenim gromadama dr. Narin objasnio mi je da se nekoć davno ovdje nalazila seldžučka tvrđava. Prstom je pokazao na padine prekoputa, tamno brdo pokriveno stablima čempresa, na kojem se uistinu nalazilo groblje, polja na kojima je sjalo žito, vjetrovite uzvisine koje su zamračili tamni kišni oblaci te jedno selo. Sve to, uključujući i tvrđavu, pripadalo je njemu. Zašto bi jedan mladić okrenuo leđa svoj toj živoj zemlji, čempresima, jablanima, dragim jabukama, borovima, tvrđavi, mislima koje je otac pripremio za njega i trgovini punoj stvari koje su bile u skladu s njima? Zašto bi ocu napisao da ga više nikada ne želi vidjeti i da ne šalje ljude u potjeru za njime? Zašto bi napisao da ne želi da ga prati i da želi nestati? Na licu dr. Narina ponekad se mogao vidjeti takav pogled, da sa sigurnošću nisam mogao reći probada li njime mene, one slične meni ili cijeli svijet ili je samo ogorčen, gluh čovjek koji je odavno odustao od ovog prokletog svijeta. “Za sve je kriva urota”, rekao je. Protiv njega, njegove misli, stvari kojima je posvetio cijeli život i svega onoga što je za ovu zemlju od vitalne važnosti, pokrenuta je Velika urota. Želio je da pažljivo slušam njegova objašnjenja i budem siguran da to što će mi reći nisu besmislice senilnog starca koji je zaglavio u zabačenom gradiću, ni plod mašte oca koji je izgubio sina. Bio sam siguran da nije tako. Možda sam ga pažljivo slušao zato što sam se sjetio njegovog sina i Džanan, a možda zato što bi u takvoj situaciji svatko to učinio pa makar se zbog toga ponekad i doveo u bezizlaznu situaciju. Dugo je besjedio o pamćenju koje posjeduju stvari. Kao da je riječ o nečemu konkretnom, s ljutitom odlučnošću govorio je o vremenu koje je ostalo u stvarima. Nakon Velike urote primijetio je to čarobno, poetsko vrijeme koje je sa stvari kao što su najobičnija žlica ili škare prelazilo i na nas koji smo ih držali u rukama, milovali i koristili, posebice nakon poplave nemaštovitih, jednoličnih predmeta i distributera koji su ih izlagali u izlozima svojih sterilnih trgovina ispred kojih su se nalazili identični nogostupi. U početku nije pridavao važnost distributerima Ajgaza koji su prodavali plin u bocama za štednjake, odnosno one naprave s puno gumba, ni distributerima marke AEG koji su prodavali hladnjake bijele poput umjetnog snijega. Štoviše, kada su umjesto domaćeg jogurta lijepi i čisti kamioni počeli dovoziti jogurt marke Mis - ime mu je izgovorio s gađenjem - a umjesto sirupa od višnje i ajrana, vozači bez kravata domaću imitaciju Turkcola, a kasnije oni s kravatama i autentičnu Coca Colu - i sam je poput kakve budale s puno žara poželio kupiti licenciju pa je umjesto ljepila od borove smole počeo prodavati njemačko ljepilo UHU, na čijoj se tubi nalazio lik simpatične sove koja je spremna sve zalijepiti, a umjesto sapuna na bazi gline, sapun Lux čiji miris je bio jednako štetan kao i kutija u kojoj se nalazio. Čim je te stvari smjestio u trgovinu koja je spokojno odavala duh nekog drugog vremena, shvatio je kako ne samo što ne zna koliko je sati, nego i ne zna u kojem vremenu živi. Kao i slavuji koje su uznemirili drski češljugari u krletkama pored njihovih, on i stare stvari uznemirili su se zbog tih novih, jednoličnih stvari pa je odustao od distribucije. Budući da je želio živjeti u svome vremenu, ponovo je počeo prodavati stvari koje su njegovi preci već stoljećima dobro poznavali, ne mareći za to što mu u trgovinu ulaze samo starci i muhe. Možda je baš kao i oni koji polude pijući Coca Colu, ali to ne primjećuju jer svi koji je piju polude, zaboravio distributere s kojima bi se ponekad i sprijateljio te Veliku urotu kojom su nastojali postići svoje ciljeve, Povrh toga, bit će da su se njegova trgovina, predmeti - glačala, upaljači, peći koje ne ispuštaju miris, kavezi za ptice, drvene pepeljare, štipaljke, lepeze i mnogi drugi - pobunili protiv Velike urote s pomoću harmonije čarobne glazbe koju su proizvodile. I drugi poput njega; kao na primjer tamnoput i otmjeno odjeven muškarac iz Konje, umirovljeni general iz Sivasa te ogorčeni distributeri iz Trabzona, Teherana, Damaska, Edirne i s Balkana, koji i dalje nisu gubili vjeru, usprotivili su se uroti, pridružili mu se te su osnivali udruženja ogorčenih distributera. U to je vrijeme primio pismo od sina koji je studirao medicinu u Istanbulu. “Nemoj me zvati, ni slati ljude da me slijede, ne postojim”, s prijezirom je ponovio sinove buntovne riječi koje su ga ljutile. Shvatio je da su se oni koji su osmislili Veliku urotu dočepali njegova sina, pokušavši ga tako baciti na koljena kad su shvatili da neće moći izaći na kraj s njegovom trgovinom, idejom i užitkom. “Mene, dr. Narina”, rekao je s ponosom. Tako je poželio preokrenuti situaciju i učiniti sve ono što je sin u pismu od njega tražio da ne učini. Poslao je jednog čovjeka da ga slijedi i od njega tražio da piše izvještaje o svemu što njegov sin radi. Kasnije je shvatio da nije dovoljno da ga prati samo jedan čovjek pa je poslao još dvojicu. I oni su počeli pisati izvještaje. To su činili i ostali koje je poslao da ga prate. Kada je pročitao izvještaje, iznova se uvjerio u postojanje Velike urote te onih koji žele uništiti našu domovinu i izbrisati naša sjećanja. “I vi ćete to shvatiti kad pročitate izvještaje”, rekao je. “Svi koji imaju veze s njima moraju biti praćeni. Ja radim velik posao koji bi trebala raditi država. Mogu ga raditi zato što sada ima puno ogorčenih ljudi koji me vole i vjeruju mi.” S brda na koje smo se uspeli pružao se pogled na sve što je pripadalo dr. Narinu. Pod golublje sivim oblacima taj bistar, blistavi prizor izgledao je kao pejzaž s razglednice. Počinjao je kod brda na kojem se nalazilo groblje, a nestajao u blijedim vibracijama boje šafrana. “Ondje pada kiša, ali ovdje neće padati”, rekao je dr. Narin. Zvučao je poput božanstva koje s visokog vrha promatra kako njegova volja pomiče sve što postoji, no u njegovu su se glasu očitovali svojevrstan humor i samoironija koji su ukazivali da je toga svjestan. Zaključio sam kako taj suptilni humor uopće nije krasio njegova sina. Dr. Narin počeo mi se sviđati. Dok su među oblacima sijevale slabašne munje, još jednom je rekao da mu se sin usprotivio zbog knjige. Jednog ju je dana pročitao i pomislio da mu se čitav svijet promijenio. “G. Ali, i vi ste sin distributera, i vi ste u dvadesetim godinama svoga života. Recite mi je li moguće da danas postoji knjiga koja može promijeniti nečiji čitav svijet?” Šutio sam i krajičkom oka pažljivo ga promatrao. “Koji su pripravci u današnje vrijeme potrebni za tako snažnu čaroliju?” Prvi put mi je postavio pitanje i čekao moj odgovor, ne tek odgovor kojim bi podupro neku svoju misao. Od straha sam zanijemio. U jednom sam trenutku pomislio kako ne hoda prema kamenim ostacima tvrđave iza mojih leđa, već da je prijeteći krenuo prema meni. Najednom je stao i iščupao nešto iz zemlje. “Pogledajte što sam našao”, rekao je. Pokazao mije što ima na dlanu. “Djetelina s tri lista”, rekao je, smiješeći se. Nakon tog napada knjige i teksta, osnažio je svoj odnos s otmjeno odjevenim čovjekom iz Konje, s umirovljenim generalom iz Sivasa, s gospodinom Halisom iz Trabzona te s drugim ogorčenim prijateljima koji su mu se javili iz Damaska, Edirne i s Balkana. Kako bi se suprotstavili Velikoj uroti, počeli su kupovati robu jedni od drugih, povezivati se sa svojom ostalom ogorčenom braćom te oprezno i skromno organizirati u borbi protiv oruđa za ostvarenje njezinih ciljeva. Kada su se nakon tih dana bijede i zaborava, sjetili dana oslobođenja, dr. Narin od svih svojih prijatelja tražio je da sačuvaju svoje autentične stvari koje su im služile kao produžetci ruku, odnosno sve stvari poput uske šalice za čaj, posude za ulje, kutije za olovke i jorgana, koje ih čine stvarnima i koje poput poezije upotpunjavaju njihove duše, kako bespomoćni poput budala ne bi izgubili svoju najveću riznicu i kako bi iznova pobjedonosno uspostavili vladavinu tog neiskvarenog vremena kojem prijeti uništenje. Tako su u svojim trgovinama čuvali stare strojeve za računanje, peći, sapune bez dodanih boja, mreže protiv insekata i satove s klatnom. Ako bi im državni teror koji nazivamo lokalno zakonodavstvo branio da ih ondje čuvaju, skrivali bi ih u kućama i podrumima pa čak i u rupama koje bi iskopali u vrtu i pod zemljom; kako je kome odgovaralo. S vremena na vrijeme udaljio bi se od mene i šetao uokolo, a kada je nestao iza stabala čempresa, pričekao sam ga. Vidio sam da je počeo hodati prema brdu skrivenom iza visokih čempresa i grmlja pa sam potrčao za njim kako bih ga sustigao. Spustili smo se niz blagu padinu na kojoj su rasli paprat i trnovito grmlje te se počeli penjati po strmom obronku. Dr. Narin hodao je ispred mene te bi s vremena na vrijeme stao i pričekao me kako bih čuo što mi govori. Rekao je prijateljima da moraju poduzeti mjere opreza u skladu s činjenicom da ih sluge Velike urote napadaju tekstom. “Koji je to tekst?” pitao me dok je poput kakvog okretnog izviđača skakao sa stijene na stijenu. “Koja knjiga?” Razmišljao je. Neko je vrijeme šutio, kao da želi pokazati kako pažljivo razmišlja i kako mu je za to potrebno puno vremena. Kad je ispružio ruku kako bi me izvukao iz grmlja za čije su mi trnje zapele nogavice, objasnio je: “Moga sina nije obmanula samo ta knjiga. Sve tiskane knjige neprijatelji su našeg vremena i naših života.” Nije se protivio rukom pisanim tekstovima i onima koji su izražavali tugu, zabrinutost i suosjećajnost duha koji pokreće ruku te čini um sretnim i prosvijetljenim. Nije bio ni protiv knjiga koje su pomagale neukom poljoprivredniku da izađe na kraj s miševima, izgubljenom smetenjaku ukazivale na put koji mora slijediti, zbunjenoj osobi koja je izgubila dušu pripovijedale o precima, a djetetu koje ništa ne zna pomoću slika dočaravale svijet i avanture koje nudi, nije se protivio niti poučnim knjigama. Čak je smatrao da su te knjige jednako potrebne kao i prije, i da bi bilo dobro da ih je puno. Dr. Narin protivio se knjigama koje su izgubile svoju sjaj, jasnoću i autentičnost, ali su se istovremeno pretvarale da su autentične, jasne i sjajne. Te su nam knjige govorile da ćemo unutar zidova ovog ograničenog svijeta pronaći rajsku čaroliju i spokoj, a tiskale su ih sluge Velike urote - pored nas je projurio poljski miš i šmugnuo u tren oka - kako bi nas natjerale da zaboravimo poetičnost i profinjenost života. “A gdje je dokaz za to?” pitao je, pogledavši me sumnjičavo kao da sam ja postavio to pitanje. “Gdje je dokaz?” Brzo se uspinjao između stijena pokrivenih ptičjim izmetom i tankim hrastovima. Kako bih došao do dokaza, morao sam pročitati sve zapisnike koje su za njega napisale uhode diljem zemlje. Rekao je da je njegov sin posve sišao s uma nakon što je pročitao knjigu te je obitelji okrenuo leđa - što je još i mogao prihvatiti kao mladenački prkos - ali i svom životnom bogatstvu, odnosno kako je on to rekao, “obuzelo ga je svojevrsno sljepilo zbog kojeg nije vidio skrivenu simetriju vremena i totalitet detalja sadržanih u stvarima a zahvatila ga je i opsesija smrću”. “Je li zato kriva isključivo knjiga?” pitao je dr. Narin. “Ona je samo malo oruđe u rukama onih koji su skovali Veliku urotu.” Pa ipak, rekao je da ne omalovažava ni tu knjigu, ni njezina pisca te da ću kada pročitam izvještaje i zapisnike koje su pisali njegovi prijatelji i uhode, shvatiti da su tog čovjeka i knjigu koju je napisao iskoristili za ostvarenje vlastitih ciljeva. Napisao ju je ubogi činovnik slaba karaktera, koji čak nije bio dovoljno hrabar da stane u njezinu obranu. “Imao je slab karakter, kakav od nas i žele vjetrovi što pušu sa Zapada i oni koji su nas zarazili kugom zbog koje gubimo pamćenje. Bio je slab, beznačajan i ništavan! Uništen je i izbrisan s lica zemlje!” Naglasio je da ne osjeća tugu zbog toga što su ga ubili. Dugo smo se penjali u tišini, slijedeći kozju stazu. S vremena na vrijeme među kišnim oblacima koji su se pomicali, ali nam se nisu približavali, niti se udaljavali od nas, poput svilene niti sijevnula bi munja. Kao da gledamo televizor sa stišanim zvukom, nismo čuli grmljavinu. Kada smo se uspeli na brdo, nismo vidjeli samo zemlju koja pripada dr. Narinu, nego i gradić u dolini. Prostirao se ispod nas, poput uredno složenog stola koji je za potrebe objeda postavila neka kućanica. Vidjeli smo i crvene crjepove na krovovima, džamiju s malim minaretima, gradske ulice koje su se slobodno širile, voćnjake te izvan grada polja pšenice koja su ravnom crtom bila odvojena jedna od drugih. “Ujutro se probudim i dočekam dan prije nego što on probudi mene”, rekao je dr. Narin dok je promatrao taj prizor. “Zora sviće iza planina, ali kada vide lastavice, ljudi shvate da je negdje drugdje već odavno svanula zora. Ponekad ujutro dođem ovamo i dočekam sunce koje me pozdravlja. Priroda je nepomična, a tada još nema pčela i zmija. Priroda i ja pitamo jedno drugo zašto postojimo, zašto smo tako rano ovdje te koji je naš najveći cilj. Prilično malo smrtnika razmišlja zajedno s prirodom. Kad razmišljaju, ljudi u glavi imaju nekoliko misli koje su čuli od drugih, ali smatraju ih samo svojima. Svi su slabi, bezlični i plahi.” “I prije nego što sam otkrio Veliku urotu, bio sam shvatio da moramo biti snažni i odlučni kako bismo preživjeli”, rekao je dr. Narin. “Tužne ulice, strpljivo drveće i blijede svjetiljke nisu marili za mene pa sam doveo u red svoje stvari i svoje vrijeme. Nisam pognuo glavu pred poviješću i onima koji žele vladati njome. Zašto bih to učinio? Budući da sam vjerovao u sebe, i drugi su povjerovali u snagu moje volje i poetske pravde moga života. Pobrinuo sam se za to da ih vežem za sebe pa su tako i oni otkrili svoj koncept vremena. Povezali smo se. Komunicirali smo putem kodiranih poruka, pisali si pisma kao da smo ljubavnici i u tajnosti se nalazili. Gospodine Ali, prvi sastanak nas distributera u Gudulu značio je pobjedu pokreta, koji je mukotrpno i s najvećom pažnjom osmišljavan, u dugogodišnjoj borbi. Bila je to pobjeda organizacije koja je toliko pedantno i pažljivo osmišljena da podsjeća na paukovu mrežu. Bez obzira na to što Zapad učini, više nas ne mogu zaustaviti.” Nakon kratkotrajne šutnje dodao je: “Tri sata nakon što sam sa svojom lijepom suprugom otišao iz Gudula, u gradiću su buknuli požari. Nije slučajnost što ih vatrogasci nisu uspjeli ugasiti, unatoč svoj potpori koju dobivaju od države. Pobunjenici i pljačkaši koje su isprovocirale novine, bili su srditi i tužni zbog ogorčenih prijatelja koji su naslutili da su im ukradeni životi, duše i poetičnost. Pitao me jesam li znao da su palili automobile, da se pucalo i da je poginula jedna osoba - jedan od njihove braće. Naravno, gradonačelnik koji je u suradnji s Ankarom i lokalnim političkim strankama osmislio tu provokaciju, zabranio je sastanke ogorčenih distributera, tvrdeći da ugrožavaju javni red i mir.” “Kocka je bačena”, rekao je. “Neću im se pokoriti. Ja sam tražio da se na sastanku raspravlja o anđelima. Ja sam taj koji je dao napraviti televizor koji reflektira naše duše i djetinjstvo te tražio da zla, poput knjige koja mi je uzela sina, budu praćena i uništena. Doznali smo da takve igre svake godine stotinama naših mladića i djevojaka promijene čitav život, da im daju knjigu-dvije za koje ne znamo i tako poremete cijeli njihov svijet. Ja sam taj koji je sve osmislio. Nije slučajnost što nisam otišao na konvenciju. Sve sjeda na svoje mjesto, kao što sam i prije mislio... Kada je moj sin poginuo u prometnoj nesreći, imao je godina koliko i vi... Danas je četrnaesti u mjesecu... Izgubio sam sina četrnaestog dana u mjesecu.” Kada je dr. Narin otvorio svoju veliku šaku, na dlanu sam vidio djetelinu. Nakon što ju je uzeo za stabljiku i pažljivo proučio, pustio je da je odnese lagani vjetar. Jedva primjetan vjetar puhao je od oblaka, ali činilo mi se da ga primjećujem zato što je svjež, a ne zato što puše. Oblaci golublje sive boje kao da su neodlučno zastali. Na jednom mjestu daleko od sela gorjelo je blijedo, žućkasto svjetlo; nešto se zbivalo. Dr. Narin je rekao da ondje pada kiša. Kada smo stigli na rub stjenovitog ponora koji se nalazio na suprotnoj strani brda, vidjeli smo da iznad groblja nema oblaka. Između strmih stijena koje su na određenim mjestima izgledale zastrašujuće, jastreb je svio gnijezdo. Kada nas je ugledao, u panici je odletio i u širokom luku počeo letjeti iznad zemljišta dr. Narina. “Ovo zemljište posjeduje dovoljno snage i bogatstva da na životu održi taj veliki pokret nadahnut jednom jedinom velikom mišlju koju sam godinama razvijao. Moj sin je bio sjajan mladić, ali da je bio dovoljno snažan i odlučan da ne dopusti da ga knjiga i Velika urota obmanu, danas bi promatrao pogled s ovog brijega te osjetio snagu i kreativni zanos koji ja osjećam. Znam da danas i vi osjećate isto nadahnuće i vidite isti obzor. Odmah sam shvatio da oni koji su spominjali vašu odlučnost tijekom sastanka uopće ne pretjeruju. Kada sam saznao koliko godina imate, nisam ni trenutka oklijevao; nije čak bilo potrebe da doznam vašu prošlost. Imate godina koliko je imao i moj sin kada su mi ga na prijevaru nemilosrdno uzeli, a sve ste shvatili i željeli ste sudjelovati na konvenciji. Naše jednodnevno poznanstvo pokazalo mi je da povijest iznova pokreće volju koju kod nekoga nije uspjela pokrenuti. Nisam vam bez razloga otvorio vrata muzeja koji sam dao napraviti za svoga sina. Ako ne računamo njegovu majku i sestre, vi ste prvi koji ste vidjeli njegovu sobu. Ondje ste vidjeli sebe, svoju prošlost i budućnost. Kada pogledate mene, dr. Narina, znate li što sljedeće trebate učiniti? Postati moj sin! Zamijeniti ga. Nakon što umrem, uzmi sve. Star sam, no moja se strast nije nimalo smanjila; želim vjerovati da ovaj pokret ima budućnost. Imam veze u državnom vrhu. Oni koji su mi pisali izvještaje i dalje su aktivni. Naredio sam da prate stotine obmanutih mladića i djevojka. Dat ću ti da pročitaš sve spise, rekao sam im da prate svaki njegov pokret. Puno mladih ljudi skrenulo je s pravog puta! Ne moraš prekinuti svoj odnos s ocem i obitelji. Želim da vidiš i moju kolekciju oružja. Pristani! Da, svjestan sam svoje odgovornosti. Nisam izopačen, svega sam svjestan. Dugo sam patio jer nisam imao sina, a kasnije, kada su mi ga uzeli, patio sam još više, međutim ništa mi ne bi palo teže od toga da sve to nemam kome ostaviti u naslijeđe.” Nebo se u daljini mjestimično razvedrilo, a zrake sunca obasjale su zemlju dr. Narina, poput svjetla pozornice. Ubrzo nakon toga, osvijetljeni dio zemljišta, ravan na kojoj su rasla stabla jabuke i dafine, groblje na kojem je sahranjen njegov sin i staja oko koje nije raslo nikakvo raslinje, na trenutak su promijenili boju, a zatim smo vidjeli i čunjast snop svijetla kako poput užurbanog duha, ne mareći za granice, brzo korača preko oranica i nestaje. Kada sam primijetio da s mjesta na kojem smo se nalazili možemo vidjeti većinu puta koji smo prošli kako bismo se popeli na brdo, pogledom sam krenuo unatrag, preko stjenovite padine, kozje staze, stabla murve i polja kukuruza te se začudio poput nekoga tko prvi put iz aviona vidi vlastitu kuću kada sam ugledao konak dr. Narina. Bio je smješten usred prilično široke ravnice okružene drvećem. Shvatio sam da ste među pet malih ljudi koji su hodali prema stazi koja vodi do gradića i borova nalazi Džanan. Nosila je haljinu boje višnje, zadnju koju je kupila. Nisam je prepoznao samo zbog haljine, nego i zbog njezina otmjena hoda i držanja. Ne, prepoznao sam je zbog otkucaja svoga srca. U jednom sam trenutku u daljini, iznad planina na granicama fantastične, male zemlje dr. Narina, ugledao dugu. “Kada drugi gledaju prirodu, u njoj vide svoja ograničenja, nedostatke i strahove. Kasnije se uplaše svojih slabosti pa strah pripisuju veličini prirode i njezinoj beskonačnosti. Ja u prirodi vidim snažan proglas i bogat tekst koji razgovara sa mnom i podsjeća me na snagu vlastite volje koju moram održati. Čitam ga odlučno, nemilosrdno i bez straha. Veliki ljudi su oni koji, baš kao velika povijesna razdoblja i države, u sebi skupe toliko snage da samo što ne eksplodiraju. Kada dođe pravo vrijeme, ukažu se prilike i kada se stvara nova povijest, ta velika sila i ljudi koje je potaknula donose nemilosrdnu odluku i pokreću se. Istovremeno i sudbina jednako nemilosrdno kreće u akciju. Toga velikog dana javno mnijenje, novine, Ajgaz, sapuni Lux, Coca Cola i Marlboro, sve male stvari te slab moral naše braće koju je obmanuo vjetar što puše sa Zapada bit će zaboravljeni.” “Gospodine, mogu li pročitati izvještaje?” pitao sam. Uslijedila je duga tišina. Presjajna duga razdijelila se na prašnjavim zamrljanim naočalama dr. Narina u dvije simetrične duge. “Ja sam genijalac”, rekao je dr. Narin.