Vratili smo se u konak. Nakon mirnoga ručka u krugu obitelji, dr. Narin odveo me u svoju radnu sobu i otključao je ključem sličnim onome kojim je Guldžihan jutros bila otključala vrata sobe u kojoj je Mehmet proveo djetinjstvo.

Vratili smo se u konak. Nakon mirnoga ručka u krugu obitelji, dr. Narin odveo me u svoju radnu sobu i otključao je ključem sličnim onome kojim je Guldžihan jutros bila otključala vrata sobe u kojoj je Mehmet proveo djetinjstvo.

Dok mi je pokazivao bilježnice koje je izvadio iz ormara i spise koje je skinuo s police, rekao je da ne može zanemariti mogućnost da će volja kojom je izdao naredbu za pripremu tih tajnih izvještaja i svjedočanstva, jednoga dana iznjedriti državu. Mreža uhoda koju je organizirao, ukazivala je na to da će dr. Narin osnovati novu državu ako njegova borba protiv Velike urote urodi plodom. Uistinu mi nije bilo teško ući u srž problema jer su na svim izvještajima, pomno razvrstanim u datoteke, bili napisani datumi. Istražitelje koje je slao u potragu za svojim sinom, dr. Narin nije upoznavao jedne s drugima, a svakome od njih, kao nadimak dodijelio je ime nekog proizvođača satova. Iako je većina tih satova bila proizvedena na Zapadu, dr. Narin je te satove nazivao “našima” jer su već više od jednog stoljeća pokazivali naše vrijeme. Prvi istražitelj, Zenith, napisao je prvi izvještaj U ožujku prije četiri godine. U to se vrijeme Mehmet još zvao Nahit i studirao je na Medicinskom fakultetu Istambulskog sveučilišta, smještenom u četvrti Čapa. Zenith je konstatirao da je taj student treće godine od proljeća postao neuobičajeno neuspješan te je ovako sažeo svoja istraživanja: “Razlog neuspjeha spomenute osobe tijekom nekoliko proteklih mjeseci, leži u činjenici da rijetko izlazi iz studentskog doma te uopće ne odlazi na predavanja, u klinike i bolnice.” Spis je obilovao detaljnim izvještajima u kojima je bilo zabilježeno vrijeme kada je Nahit odlazio brijaču, u kebabdžinicu, slastičarnicu i banku. Svaki put nakon što bi uspješno obavio svoje zadatke, Mehmet bi se bez zadržavanja, brzim korakom vraćao u dom, a u svakom od izvještaja koje je slao dr. Narinu, Zenith je od njega tražio još novca za svoja “istraživanja”. Istražitelj kojeg je dr. Narin angažirao nakon Zenitha, Movado, sigurno je bio upravitelj u studentskom domu u Kadirgi i poput mnogih upravitelja studentskih domova imao veze u policiji. Pomislio sam da je taj iskusni čovjek, koji je bio u stanju neprestano slijediti Mehmeta, vjerojatno pisao izvještaje i o drugim studentima te ih slao na selo njihovim zabrinutim očevima ili obavještajnoj službi jer je profesionalnim tonom vješto i sažeto pisao o odnosu političkih snaga u studentskom domu. Zaključak: Nahit nije povezan ni s jednom od studentskih skupina koje se bore za premoć u domu. Dvije skupine okupljaju vjerske fundamentaliste, jedna je skupina povezana s nakšibendijskim redom{7} , a jednu čine studenti s umjereno ljevičarskim svjetonazorom. Naš mladić se drži za sebe, ne sukobljava se sa spomenutim grupama, živi mirno i povučeno u sobi koju dijeli s tri prijatelja te neprestano čita knjigu poput kakvog hafiza {8} (ako to smijem reći, cijenjeni gospodine) koji od jutra do mraka naizust uči stihove iz Kurana. Upravitelji u domu, čijim je političkim i ideološkim svjetonazorima Movado u potpunosti vjerovao te policija i cimeri našega mladića, također su potvrdili da ta knjiga nije jedna od onih koje religiozni studenti i oni skloni političkom aktivizmu uče naizust. Kako bi dao do znanja da ne misli da je situacija ozbiljna, Movado je spomenuo i da mladić satima sjedi za stolom u sobi i čita, da nakon toga odsutno gleda kroz prozor, sa smiješkom ili bez imalo interesa reagira na zadirkivanje prijatelja u kantini te da se prestao redovito brijati. Kasnije je svome poslodavcu priopćio sretnu vijest da je na temelju njegovog iskustva takvo mladenačko ponašanje prolazno baš kao i ono kada mladi stalno gledaju isti pornografski film, tisuću puta slušaju istu kasetu ili naručuju isto jelo. Istražitelj Omega, koji je počeo raditi u svibnju, više se bavio knjigom nego Mehmetom, a sigurno je i dobio takvu zapovijed od dr. Narina. To je ukazivalo na činjenicu da je dr. Narin tijekom tih prvih mjeseci sa sigurnošću utvrdio kako je Mehmeta, odnosno Nahita, upravo knjiga odvela na krivi put. Omega je pažljivo proučio sva mjesta u Istanbulu na kojima se ta knjiga prodavala, uključujući i štand na kojem sam je j a kupio tri i pol godine kasnije. Nakon što je strpljivo proveo istragu, naišao je na nju na dva ulična štanda, a informacija koju je dobio od prodavača odvela ga je u antikvarijat, gdje je doznao sljedeće stvari: Mali broj primjeraka, možda 150-200, došao je iz nepoznatog izvora; najvjerojatnije su na kile prodavani staretinaru u nekom zatvorenom ili sada praznom, pljesnivom skladištu, te su na koncu dospjeli u antikvarijate i na ulične štandove. Posrednik koji ih je kupio na kile, posvađao se sa svojim poslovnim partnerom, zatvorio prodavaonicu i otišao iz Istanbula. Nije ga bilo moguće naći i utvrditi tko mu ih je prodao. Vlasnik antikvarijata rekao je Omegi da je možda policija povukla knjigu iz prodaje; knjiga je jednom prilikom legalno izdana, a nakon toga su na zahtjev javnog tužitelja zaplijenjeni svi njezini primjerci te su potom odneseni u neko skladište koje je pripadalo policiji. Ondje su, kao što to obično biva, određenu količinu ukrali policajci u besparici, no knjiga je prodavana na kile i tako ponovo puštena u optjecaj. S obzirom na to da marljivi Omega u knjižnici nije naišao ni na koje drugo djelo istog autora, te da mu pomoću telefonskog imenika nije mogao ući u trag, došao je do sljedećeg zaključka: “Gospodine, premda se zna da se kod nas čak i oni koji si ne mogu priuštiti telefonsku liniju drznu napisati knjigu, mislim da je autor ovo djelo objavio pod pseudonimom.” Mehmet je cijelo ljeto proveo u studentskom domu iznova čitajući knjigu, a u jesen je sam započeo istragu koja ga je trebala odvesti do autora knjige. Čovjek kojeg je njegov otac tada unajmio da ga prati, dobio je nadimak po marki sata koja se proizvodila u Rusiji i koja je u Istanbulu prvih godina po osnutku Republike Turske bila često korištena: Serkisof. Nakon što je Serkisof ustanovio da se Mehmet posve posvetio čitanju u Nacionalnoj knjižnici Bejazit, dr. Narinu je isprva prenio sretnu vijest da se mladić ponovo posvetio učenju u želji da se vrati uobičajenom studentskom životu. Kada je kasnije primijetio da mladić u knjižnici već danima čita dječje stripove kao što Peter i Pertev te Mari i Ali, osjećaj optimizma posve ga je napustio, te je u panici zaključio: “Možda se mladić nada da će izaći iz depresije ako uspije oživiti sjećanja iz djetinjstva.” Sudeći prema izvještajima, Mehmet je u listopadu posjećivao izdavačke kuće u četvrti Babiali, koje su nekoć izdavale ili još uvijek izdaju dječje časopise, i prekaljene pisce - kakav je na primjer bio Nešati - koji su pisali za te iste časopise. Serkisof je mislio da dr. Narin od njega traži da prati mladića kako bi doznao kakve su njegove političke i ideološke sklonosti, a o tim je ljudima u jednom pismu napisao: “Gospodine, bez obzira na to koliko se pretvaraju da su zainteresirani za politiku i bez obzira na to koliko pišu o temama vezanim uz trenutačnu političku situaciju i ideološka strujanja, ta piskarala nemaju vlastitih uvjerenja. Većina ih piše radi novca, a ako ga ne dobivaju, pišu kako bi rastužili one koje ne vole.” Iz Omeginih i Serkisofovih izvještaja doznao sam da je Mehmet jednog jesenskog jutra otišao u upravu Državnih željeznica koja se nalazi na Hajdar Paši. Dvojica istražitelja nisu znala jedan za drugoga, ali do točne je informacije došao samo Omega, koji je napisao: “Mladić se raspitivao o jednom umirovljenom činovniku.” Brzo sam prelistao stranice izvještaja koji se nalazio u datoteci. Pogledom sam tražio imena svoje gradske četvrti, ulice i ona vezana uz moje djetinjstvo. Kada sam pročitao da je Mehmet hodao ulicom u kojoj živim te jedne večeri pogledao prema prozoru drugog kata jedne zgrade, srce mi je počelo brzo tući. Kao da su oni koji su pripremali čudesan svijet u koji ću uskoro biti pozvan, odlučili olakšati mi, izloživši pred mene svoje vještine, ali tada sam bio srednjoškolac i nisam znao ništa o tome. Mehmet se sutradan našao s strikom Rifkijem, ali to je bio zaključak do kojeg sam došao sâm. Oba istražitelja koja su pratila Mehmeta, utvrdila su da je mladić ušao u jednu zgradu na adresi Teli Kavak br. 28 u Erenkoju, te se zadržao u njoj pet ili šest minuta, ali nisu utvrdili na koja je vrata pokucao i s kime se vidio. Marljivi Omega je barem pokušao nešto doznati od prodavačevog pomoćnika pa je došao do informacija o trima obiteljima koje su živjele u kući. Mislim da je dr. Narin tada prvi put čuo za striku Rifkija. Nakon razgovora sa strikom Rifkijem, Mehmet je pao u depresiju, što nije promaknulo čak ni Zenithu. Movado je napisao da ne izlazi iz sobe u domu, te da čak ne silazi u kantinu, ali i to da ga ni jednom nije vidio da čita knjigu. Serkisof je napisao da su njegovi izlasci iz doma neredoviti i besciljni. Cijelu jednu noć proveo je šećući po stražnjim ulicama na Sultanhmetu, sjedeći u parku i pušeći. Druge večeri Omega je vidio da u ruci drži papirnatu vrećicu punu grožđa, čija je zrna četiri sata vadio jedno po jedno, pažljivo ih proučavao kao da je riječ o draguljima, kasnije polako žvakao i gutao te se naposljetku vratio u dom. Bio je zarastao u bradu i nije mario za izgled. Istražitelji su se žalili zbog toga što mladić izlazi u kasni sat i tražili povišicu. Jednog poslijepodneva sredinom studenog Mehmet je trajektom otišao u gradsku četvrt Haj dar Paša, ukrcao se na vlak, izašao u Erenkoju te dugo hodao ulicama. Prema onome što je napisao Omega, koji ga je pratio u stopu, Mehmet je prošetao svim ulicama u toj četvrti, tri puta prošao pored mog prozora - vrlo vjerojatno sam tada bio kod kuće - te dok je padao mrak stao prekoputa zgrade na adresi Teli Kakvak br. 28 i počeo gledati prema prozorima. Prema onome što je napisao Omega, dva sata je čekao u mraku, na kiši koja je lagano sipila, no na osvijetljenim prozorima nije vidio signal koji je čekao pa se napio u jednoj gostionici u Kadikoju te se vratio u dom. Omega i Serkisof su u izvještaju napisali da je kasnije još šest puta učinio isto, a Serkisof, koji je svaki put bio ustrajniji, doznao je tko stoji iza osvijetljenog prozora prema kojem gleda mladić. Serkisof je svjedočio drugom susretu Mehmeta i strike Rifkija. Prvo je zavirio kroz osvijetljeni prozor s nogostupa prekoputa, a kasnije se uspeo na niski zid u dvorištu. U pismima koja su uslijedila iznio je različita tumačenja njihovog druženja - katkad gaje nazivao sastankom - međutim samo su prvi dojmovi bili točni jer je njih temeljio na činjenicama i onome što je bio vidio. Isprva su mladić i starac sjedili u naslonjačima jedan naspram drugoga i sedam ili osam minuta proveli u tišini. Između njih se nalazio televizor na kojem se prikazivao neki vestern. U jednom trenutku starac je supruzi rekao da im skuha kavu. Mehmet je kasnije ustao te je s tolikom žestinom nešto objašnjavao i pritom mahao rukama, da je Serkisof pomislio da će mladić dići ruku na starca. Gospodin Rifki se najprije samo tužno nasmiješio a potom ustao i s istim mu uzbuđenjem odgovorio. Nakon toga obojica su ponovo sjeli u naslonjače, a njihove su ih vjerne sjene oponašale na zidu. Strpljivo su slušali jedan drugoga, šutjeli, na trenutak tužno gledali televiziju pa onda opet razgovarali. Kasnije je starac ponovo govorio, a mladić ga je slušao. Opet su zašutjeli i s tugom pogledali kroz prozor, ali nisu primijetili Serkisofa. Međutim primijetila ga je uzrujana susjeda kroz prozor susjedne zgrade i na sav glas povikala: “Upomoć! Proklet bio, manijače!” te nažalost natjerala istražitelja da u velikoj žurbi otiđe s mjesta na kojem je obavljao svoj zadatak. Zbog toga nije mogao vidjeti zadnje tri minute sastanka koji je u svojim kasnijim pismima povezivao s raznim tajnim organizacijama, političkim pokretima globalnih razmjera i urotama. Na temelju sadržaja sljedećeg spisa moglo se doći do zaključka da je dr. Narin u to vrijeme zahtijevao da njegova sina prate u stopu pa su ga istražitelji zatrpali izvještajima. Prema onome što je napisao Omega, Mehmet je nakon sastanka s gospodinom Rifkijem bio izvan sebe od ljutnje, a prema Serkisofim je riječima djelovao neuobičajeno tužno i odlučno. Kupovao je sve primjerke knjige koje je mogao naći na uličnim štandovima i nastojao ih dijeliti na svim mjestima u gradu koja su mu pala na pamet; u studentskom domu Kadirga (Movado), studentskim kafićima (Zenith i Serkisof), na autobusnim postajama, vratima kina, pristaništima (Omega), što mu je djelomično pošlo za rukom. Movado je bio posve svjestan činjenice da mladić u svojoj sobi u domu pokušava utjecati na druge studente. Utvrđeno je da je na drugim studentskim okupljalištima pokušao okupiti mlade, no nije ih uspio impresionirati jer je do tada bio usamljeni student koji je živio u vlastitom svijetu. Baš kada sam doznao da je u kantinama u domu i na predavanjima koja je pohađao uspio nagovoriti nekoliko studenata da pročitaju knjigu, susreo sam se s ovim novinskim izreskom: UBOJSTVO U ERENKOJU: Umirovljenog višeg inspektora Državnih željeznica Rifkija Hata sinoć je oko devet sati s tri hitca iz vatrenog oružja ubio nepoznat počinitelj, presrevši ga dok se vraćao kući iz kafića. Napadač, čiji identitet za sada nije utvrđen, pobjegao je s mjesta zločina. Umirovljeni Rifki Hat (67), koji je odmah podlegao zadobivenim ranama, obnašao je različite dužnosti u Državnim željeznicama, a prije umirovljenja radio je kao viši inspektor. Podigao sam glavu sa spisa i sjetio se da se otac te večeri kasno vratio kući i da je bio vrlo uznemiren. Na sprovodu su svi plakali. Proširila se vijest da je riječ o zločinu iz ljubomore. Tko je bio taj ljubomorni čovjek? Dok je dr. Narin listao uredno složene spise, pokušao sam doći do odgovora: Marljivi Serkisof? Slabašni Zenith? Precizni Omega? Čitajući sadržaj jednog drugog spisa, doznao sam da su skupe istrage dr. Narina dovele do jednog drugog zaključka. Istražitelj s nadimkom Hamilton, koji je najvjerojatnije radio i za obavještajnu službu, u kratkom pismu napisao je sljedeće: “Rifki Hat je bio pisac. Tu knjigu napisao je prije dvanaest godina, no kako je bio samo sramežljivi entuzijast, nije skupio hrabrosti da se potpiše.” Tih su godina istražitelji obavještajne službe pažljivo pratili dojave i pritužbe očeva i nastavnika zabrinutih za budućnost svoje djece i studenata te shvatili da je neke mlade ljude upravo ta knjiga odvela na pogrešan put. U tiskari su doznali ime njezinog autora te kasnije vještome javnom tužitelju prepustili da nađe rješenje. Tužitelj je prije dvanaest godina bez puno strke naredio da se svi primjerci knjige zaplijene i odnesu u skladište. Čak nije bilo potrebe da tužbom zastraši autora, jer kada je ovaj prvi put došao u ured javnog tužitelja, gotovo sa zadovoljstvom je izjavio da se neće protiviti njegovoj odluci da se primjerci knjige zaplijene te odmah potpisao zahtjev u kojem je tražio da to bude i učinjeno. Nikada više nije napisao knjigu. Na temelju Mehmetove reakcije, moglo se zaključiti da je ubrzo doznao za smrt strike Rifkija. Prema Movadovom izvještaju “opsesivni mladić” zatvorio se u sobu te je, kao da je nošen vjerskim zanosom, bez prestanka čitao knjigu od jutra do mraka. Kasnije su i Serkisof i Omega, vidjevši kako mladić izlazi iz studentskog doma, u svojim izvještajima zaključili da djeluje bez ikakvog cilja. Jedan je dan proveo lutajući zabačenim ulicama na Zejreku, sutradan je cijelo popodne gledao pornografske filmove u kinu na Bejogluu. Serkisof je izvještavao o tome da katkada u ponoć izlazi iz studentskog doma, ali nije doznao kamo ide. Zenith ga je jednom prilikom u podne vidio posve shrvanog: “Zarastao je u kosu i bradu, neuredno je odjeven, a ljude na ulici promatra poput sove što skriva se od sunca.” Udaljio se od poznanika, studentskih kafića i fakultetskih hodnika u kojima je promovirao knjigu. Nije imao partnericu, niti je nastojao ući u odnos s nekom ženskom osobom. Movado, koji je radio kao upravitelj u domu, tijekom Mehmetova izbivanja iz sobe, ondje je našao nekoliko časopisa sa slikama golih žena te je u svome izvještaju napisao da je za jednog studenta takvo što posve normalno. Prema izvještajima koje su pisali Omega i Zenith, ne znajući jedan za drugoga, bilo je posve jasno da se Mehmet odao piću. Nakon tučnjave studenata u pivnici Vesele vrane, koju je uzrokovao jedan posprdni komentar, počeo je odlaziti u zabačenije i otrcanije gostionice u sporednim ulicama. Neko je vrijeme pokušavao obnoviti odnose s drugim studentima, luđacima koje je poznavao iz gostionica, no to mu nije pošlo za rukom. Kasnije je satima stajao ispred uličnih štandova na kojima su se prodavale knjige, čekajući da dođe neka srodna duša i kupi knjigu strike Rifkija. Sprijateljio se s nekoliko mladih ljudi, kojima ju je dao da je pročitaju, ali prema Zenithovom izvještaju, zbog svoje se zlovoljnosti ubrzo posvađao s njima. Omega je jednom prilikom iz daljine vidio jednu takvu svađu u gostionici koja se nalazila u sporednim uličicama u gradskoj četvrti Aksaraj, i čuo mladića, koji tada više i nije izgledao mlado, kako s uzbuđenjem govori o odlasku u svijet iz knjige, njegovom pragu, spokoju, jedinstvenom trenutku i nesrećama. Međutim taj entuzijazam je sigurno bio prolazan, jer, prema Movadovim riječima, Mehmet, koji je zapuštenim izgledom i prljavštinom počeo uznemirivati svoje tobožnja prijatelje, više uopće nije čitao tu knjigu. “Gospodine, mislim da mladić traži nešto čime će ublažiti tugu. Nisam siguran što traži, ali mislim da ni on sam to ne zna”, napisao je Omega koji je bio sit mladićevih besciljnih lutanja. Tijekom jednog o tih besciljnih lutanja ulicama Istanbula, naš mladić, kojeg je Serkisof slijedio u stopu, na autobusnim postajama, odnosno u samim autobusima, pronašao je nešto čime će ublažiti tugu. Bez putne torbe i karte koja bi upućivala na mjesto kamo je odlučio otići, nasumce je odabrao jedan autobus na odlasku, i spontano se ukrcao. Serkisof se na trenutak zbunio, no ubrzo je i on uskočio u autobus marke Magirus. Tjednima su putovali istim autobusima prolazeći kroz brojne gradove, autobusne postaje, ne znajući kamo idu. Serkisof je u svojim neurednim izvještajima, pisanima na sjedalu koje se treslo, svjedočio o čaroliji tih neizvjesnih i besciljnih putovanja. Vidjeli su izgubljene putnike koji su izgubili kofere te luđake koji kao da su doputovali iz nekog drugog vremena, susreli se s umirovljenicima koji prodaju kalendare, uzbuđenim novacima na odlasku u vojsku te mlađarijom koja je širila vijest o nadolazećem Sudnjem danu. Jeli su u restoranima na autobusnim kolodvorima, baš kao i mladi ljudi, šegrti mehaničara, nogometaši, krijumčari cigareta, plaćeni ubojice, osnovnoškolski učitelji i upravitelji kina te spavali u čekaonicama i na sjedalima u autobusima rame uz rame sa stotinama drugih ljudi. Nikada nisu spavali u hotelima, sklopili neko trajno prijateljstvo, niti su ikada znali kamo putuju. “Gospodine, ne radimo ništa drugo osim što ulazimo u autobuse i izlazimo iz njih. Živimo u iščekivanju, ali ne znam čega; možda nekog čuda, svjetlosti, anđela ili prometne nesreće. Samo to mi pada na pamet. Kao da bezuspješno tragamo za znakovima koji će nas odvesti u neku nepoznatu zemlju. Činjenica da do sada nismo doživjeli ni najmanju nezgodu, možda upućuje na to da nas čuva anđeo. Ne znam je li me mladić primijetio. Ne znam hoću li izdržati do kraja.” Nije izdržao. Tjedan dana nakon što je neurednim rukopisom napisao to pismo, Mehmet je na jednom od odmorišta ostavio juhu koju je jeo i pobjegao, uskočivši u autobus na kojem je pisalo Plavi Trans, a Serkisof, koji je u to vrijeme također jeo juhu, zbunjeno se osvrtao i pogledom ga tražio. Poslije je smireno priveo objed kraju te bez srama i posve iskreno o tome obavijestio dr. Narina. Nije znao što da učini. Nakon toga, ni dr. Narin ni Serkisof, kojem je rekao da nastavi istragu, nisu znali što se događa s Mehmetom. Serkisof je šest mjeseci proveo na autobusnim postajama, u prometnim uredima, kafićima u kojima vozači autobusa krate vrijeme te jurio na mjesta prometnih nesreća, gdje bi vođen instinktom među stradalima tražio mladićevo tijelo, sve dok nije naišao na tijelo jednog mladića i pomislio da je riječ o Mehmetu. Na temelju izvještaja, koji su u isto vrijeme pisani u drugim autobusima, shvatio sam da je dr. Narin poslao i druge istražitelje da prate njegovog sina. Jedan od tih izvještaja napisao je Zenith, čije je precizno srce prestalo kucati zbog gubitka krvi, čim se autobus u kojem se nalazio, zabio u stražnji dio konjske zaprege. Njegov krvavi, nezavršeni izvještaj dr. Narinu poštom je poslao upravitelj autobusne tvrtke Rani Trans. Serkisof je tek nakon četiri sata stigao na mjesto nesreće u kojoj je Mehmet slavodobitno završio svoj život kao Nahit. Spasonosni Ekspres zabio se u stražnji dio kamiona koji je prevozio tiskarsku boju. Autobus iz kojeg su dopirali krici putnika, neko je vrijeme sjao pod potpuno crnom tekućinom, a kasnije se zapalio i usred noći izgorio. Serkisof je u izvještaju napisao da nije mogao identificirati “sirotog, opsesivnog mladića jer je tijelo posve izgorjelo” te da je jedini dokaz do kojeg je uspio doći mladićeva osobna iskaznica koja igrom slučaja nije izgorjela. Oni koji su preživjeli nesreću, potvrdili su da je mladić sjedio na sjedalu br. 38. Da je Nahit kojim slučajem sjedio na sjedalu br. 37, ne bi mu pala ni dlaka s glave. Serkisofu je jedan od preživjelih rekao da se mladić sa sjedala br. 38 zvao Mehmet, da je studirao arhitekturu na Tehničkom sveučilištu u Istanbulu te da je bio otprilike istih godina kao i Nahit. Serkisof je zatim otišao sve do njegove kuće u Kajseriju kako bi doznao nešto više o posljednjim trenutcima njegovog života, međutim nije ga našao. Mislio je da je nesreća ostavila dubok dojam na mladića jer se nakon nje nije vratio roditeljima, no to nije bilo ono što je mučilo Serkisofa. S obzirom na to da je mladić, kojeg je mjesecima pratio, poginuo, čekao je da mu dr. Narin pošalje novac i kaže tko je sljedeća osoba koju će pratiti. Njegova je istraga pokazala da je cijela Anatolija, a možda čak i cijeli Balkan i Bliski istok, puna poludjele mlađarije koja je pročitala neku takvu knjigu. Nakon što je primio vijest o sinovoj smrti te nakon što je njegovo pougljenjeno tijelo dopremljeno kući, dr. Narin je bio bijesan na sebe. Činjenica da je striko Rifki ubijen nije umanjila njegov bijes, već je samo promijenila njegov fokus, proširivši ga na cijelo društvo. Nekoliko dana nakon pogreba, uz pomoć umirovljenog policajca s dobrim vezama, koji mu je pomagao u Istanbulu, unajmio je sedam novih istražitelja, te je i njima nadjenuo imena proizvođača satova. Uz to, osnažio je svoj odnos s ozlojeđenim prodavačima koji su se borili protiv zajedničkog neprijatelja, Velike urote, te je i od njih s vremena na vrijeme počeo primati dojave. Ti ljudi, čiji su poslovi propali zbog toga što nisu mogli konkurirati stranim tvrtkama koje su proizvodile grijalice, sladoled, hladnjake, gazirana pića i hamburgere te davale kredite uz velike kamate, nisu sumnjali u mlade ljude koji su čitali samo knjigu strike Rifkija, već i bilo koju knjigu koja im je djelovala čudno i nepoznato, i proklinjali ih. Na poticaj dr. Narina, s užitkom su ih pratili i pisali paranoične i srdite izvještaje o njihovim životima. Površno sam čitao te izvještaje i jeo večeru koju je Gulizar donijela na pladnju i rekla: “Otac je mislio da želite nastaviti raditi.” Želio sam vidjeti jesu li uhode dr. Narina slijedile nekoga tko je pročitao knjigu u nekom provincijskom gradu, zagušljivoj studentskoj sobi ili zabačenoj gradskoj četvrti poput moje. Na stranicama koje sam brzo listao, osjećajući uzbuđenje pri pomisli da ću se možda sresti s nekom srodnom dušom, nekoliko sam puta naišao na događaje od kojih mi se digla kosa na glavi, ali sa sigurnošću nisam mogao reći jesu li to uistinu bile moje srodne duše. Otkako je počeo čitati knjigu strike Rifkija, jedan student veterine, čiji je otac radio u rudniku ugljena u Zonguldaku, samo je spavao, jeo i čitao knjigu. Taj mladić bi katkada i po nekoliko tisuća puta čitao jednu te istu stranicu. Jedan pijani srednjoškolski profesor matematike, koji nije mogao prikriti suicidalne sklonosti, provodio bi zadnjih deset minuta svakog školskog sata tako što bi pročitao nekoliko rečenica iz knjige i pritom se iritantno smijao, sve dok se učenici nisu pobunili. Student ekonomije iz Erzuruma zidove svoje sobe u studentskom domu oblijepio je stranicama iz knjige, kao da je riječ o tapetama te se zbog toga često svađao s cimerima. Jedan od njih rekao mu je da sadržaj knjige blati proroka Muhameda, nakon čega se slabovidni upravitelj studentskog doma popeo na stolac i povećalom pokušao pročitati stranicu koja se nalazila između cijevi peći i stropa. Tako je za knjigu doznao i nesretni majstor koji je taj događaj prijavio dr. Narinu, međutim nisam siguran je li knjiga koja je uništila život studentu iz Erzuruma i pokrenula rasprave u kojima se postavljalo pitanje treba li sve prijaviti javnom tužitelju, knjiga koju je napisao striko Rifki. Ispostavilo se da je knjiga, čijih je 100-150 primjeraka i dalje kružilo poput zalutale mine, privlačila pažnju na štandovima te da su je spominjali slabo zainteresirani čitatelji ili su pak neke druge knjige, koje su na čudesan obavljale istu funkciju, kod onih koji su ih pročitali ponekad stvarale isto uzbuđenje i rađale istu inspiraciju. Neki čitatelji s knjigom su se povlačili u osamu, no kada bi dospjeli na prag ozbiljne depresije, okrenuli bi se svijetu oko sebe i spasili od njezinog utjecaja. Neki bi nakon čitanja doživjeli traumu ili dopustili da ih obuzme srdžba, a kasnije bi optuživali svoje prijatelje, bližnje i ljubavnike da nisu uopće svjesni da postoji taj svijet iz knjige, i da ga oni uopće ne traže niti se ponašaju poput ljudi koji žive u tom svijetu. Bilo je i onih koji se, nakon što su je pročitali, nisu vratili u njezin tekst, već se okrenuli čovječanstvu. Ti entuzijasti kretali bi u potragu za onima koji su pročitali knjigu, a ako ih ne bi uspjeli naći - uvijek je bilo tako - tjerali bi druge da je pročitaju, i nastojali s njima krenuti u akciju. Ni oni ni doušnici koji su ih pratili nisu znali o kakvoj je akciji riječ. U narednih nekoliko sati iz novinskih izrezaka pažljivo smještenih među doušnička pisma, doznao sam da su istražitelji dr. Narina ubili petero čitatelja koje je inspirirala knjiga strike Rifkija. Nije bilo jasno koji je od istražitelja počinio ubojstvo, ni kada i s kojim ciljem su ubojstva počinjena. Kratke vijesti o ubojstvima bile su izrezane iz novina, i kronološkim redom smještene među doušničke izvještaje. Međutim ondje su se ipak nalazile detaljne informacije o dva ubojstva. Budući da je jedan od ubijenih bio student novinarstva te da je za novine Guneš prevodio vijesti iz svijeta, Udruženje novinara pretvaralo se da pokazuje interes za taj događaj, te su u svojoj izjavi za tisak rekli da Turska nikada neće pognuti glavu pred bezumnim terorom. Druga žrtva bio je konobar ubijen vatrenim oružjem dok je imao pune ruke boca s ajranom. Predstavnici Udruženja mladih islamista rekli su da je ubijeni bio njihov član, a na tiskovnoj konferenciji izjavili su da su ubojstvo počinili agenti CIA-e i Coca Cole.