Kasno popodne, dok je još spavala dubokim snom, on iznenada primijeti smeđu ptičicu kako leprša i cvrkuće među suhim granama koje su pokrivale pješčanu čistinu gdje su se odlučili odmoriti prije mraka...

Kasno popodne, dok je još spavala dubokim snom, on iznenada primijeti smeđu ptičicu kako leprša i cvrkuće među suhim granama koje su pokrivale pješčanu čistinu gdje su se odlučili odmoriti prije mraka.
Odmah ju je htio probuditi, ali mu se nije dalo poremetiti njezin čvrsti san. Zaključi da će se, po svoj prilici, vratiti prije nego što se ona probudi. Vjerojatno. Jedino se može nadati. Ptičica je još uvijek cvrkutala među granjem iznad glave. Ustane, pogleda u nju kako spava na pijesku, a onda krene za cvrkutom ptice koja je uzbuđeno letjela od stabla do stabla. Sa sobom je ponio assegai, nož i, naravno, kožnate vreće. Ptica ga je vodila sve dalje od suhog riječnog korita. Zaustavi se u jednom trenutku da pogleda iza sebe, dok je ptica izbezumljeno lepršala iznad njegove glave udarajući mahnito krilima uz histerični cvrkut. Još nikakve naznake gnijezda, ah on slegne ramenima i produži dalje. Dug je to bio put. Znao je iz prijašnjeg iskustva koliko je teško predvidjeti udaljenost; pola sata ili pola dana, nemoguće je unaprijed znati. Ipak, nije bio spreman propustiti ovu priliku. Negdje na ovoj ravnici skriva se pčelinjak i on mora doći do njega. Najviše zbog nje. Mrak se počeo spuštati. Pogledao je u smjeru odakle je došao. Trebalo je proći pet do šest milja da bi se vratio. Je li se već probudila? Traži li ga? Je li uplašena? Ih će prihvatiti činjenicu da će se vratiti i da treba strpljivo čekati? Očito, prije mraka neće stići do meda. Negdje na ovom mjestu treba prenoćiti. Možda će ptica ostati s njim, a možda ne će, taj rizik je morao preuzeti. Ako se sad okrene, još uvijek može stići do nje prije negoli se sasvim zamrači, ali ptica najvjerojatnije neće poći za njim i sve će biti izgubljeno. Ukoliko sutra ne pronađe hranu, sve može biti odviše kasno. Sam pod prvim zvijezdama, nasloni se na zid kanala nastalog erozijom, gdje je odlučio prenoćiti. Negdje iznad njega u trnovitu drveću ptičica je već čvrsto spavala. Vjerojatno. Odviše je mračno za provjeru. Preostalo je samo nadati se. Kad je u ovoj krajnjoj pustoši postao svjestan da se negdje u ovoj istoj ravnici, pod istim tamnim nebom, nalazi ona, izložena ovom prostranstvu, njegovu ljubav zahvati smrtna agonija i strašna tjeskoba. Nikad to nije htio niti očekivao. Pa ipak, ona se dogodila i čvrsto ga ščepala. Jedva je postao punoljetan kad je sreo ženu koju se usudio zavoljeti. Bila je još mlada, izgubljena u ovoj nepoznatoj zemlji. Njezine oči prognanice bile su pune snova o Javi. Takve snove prvi put mu je otkrila baka Seli koja je očekivala da će mu se to jako urezati u sjećanje. Nekolicina starijih ljudi pokušala ju je pridobiti za sebe, ali on je uspio otkloniti tu opasnost. U početku samo ju je štitio. Više od toga nije želio jer je možda znao da bi bilo uzalud. U redu je ševiti u mraku, oslobađati se svojih frustracija, isprazniti bijes i strast na drugom tijelu. Ali ljubav nije dolazila u obzir. Bilo bi odviše strašno. Na kraju se nije mogao više suzdržati. Trudio se, ali bez uspjeha. Njezina glatka koža, obla ramena, stidljive i tek propulale grudi, naglašeni bokovi mlade djevojke, male ruke. Volim te, ne smijem, ali volim te. Gubim se u tebi, u zvuku tvoga glasa, svjestan da nema nade. Onda, jednog dana, tek tako, bez riječi ili upozorenja, ona nestane. Trebala ga je čekati na vrtnim vratima noseći iz staje vedro mlijeka, ali nije se pojavila. Kasnije je saznao sasvim slučajno: Pa, prodali su je, zar nisi znao? Ona. U ovoj pustoj pomrčini ne usuđujem se ni pomisliti na tvoje ime. Odviše je prisno. Ona, zauvijek. Bilo je neke čudne, opore ljepote u ovoj nenadanoj samoći. Prosuđivati, razmišljati, još više nego one noći kad se našao daleko od nje slijedeći tragove lovaca. Ranije ona, sada ti. Obje jednako ranjive, ali s nečim što se ne predaje. Pa ipak, prodali su je. Zato se bojim za tebe. Što će s tobom biti? Može li to trajati? Ima li tu budućnosti? Uvijek te iznevjere. Naravno, postojala je druga žena, ali bila je drukčija. Nakon što ga je starica iz Hotentot plemena, koju su njezini suplemenici odbacili i ostavili za sobom, izliječila od ujeda otrovnice, on je sustigao njezino pleme i s njima proveo godinu dana lutajući naokolo. Odabrao je sebi ženu, podignuo kolibu i živio s njom kao član plemena. Ona je vodila brigu o njemu, on se starao o hrani, i to je bilo sve. Godinu dana kasnije nije mu se duže ostajalo, 105 ponovno je morao nastaviti svojim putem. Ona ga je izgrdila, pljunula mu u lice i ogrebala ga noktima. Ostali su se samo nasmijali i slegnuli ramenima - takve su žene - ali njemu se stegnulo u srcu. Razlog je to što ne možeš imati djece, objasnio je on, ali, naravno, to nije bila istina. Samo je opet želio biti sam, opremljen svime što su ga naučili, spreman se suočiti sa svijetom oko sebe. Jedino je u srcu ostala žudnja za Capeom. Sad mi ova nova žena, Elisabeth, otvara mogućnost povratka u Cape. Ali ovo je surova zemlja i do meda se teško dolazi. U osvit dana primijeti da je ptica ostala s njim. Nasmija se. U redu, možemo krenuti. Sat kasnije stignu do šupljeg mravinjaka gdje su se pčele ugnijezdile. Trljanjem dviju grana zapali vatru, istjera pčele pomoću dima, razbije pčelinjak assegaijem i rukama napuni vreće medom. Malo dalje, na jednom kamenu, ostavi ptici nekoliko komada saća i zatim trčećim korakom požuri natrag s prvim zrakama Sunca koje je već zapeklo. Kad je stigao do riječnog korita, ona je već na jednom kamenu poredala ostatke hrane. Pogleda ga nasmijana lica i potrči prema njemu. - Toliko sam se brinula za tebe - reče uzbuđeno. - Jesi li dobro? - Naravno - pogleda ga vedra lica - nisam se uopće bojala. Znala sam da ćeš doći. - Trebao sam te probuditi da ti kažem prije odlaska - snažno je stisne uz sebe - spavala si tako čvrsto, a san ti je bio potreban. Nisam očekivao da ću toliko dugo biti odsutan. - Ipak, vratio si se - reče ona tiho. - Donio sam ti meda. - Znači, uspjet ćemo? - suze joj se pojave u očima. - Tako je. Sjeo je, otvorio vreću i izvadio komad saća. Ona se smjesti pokraj njega i počne jesti iz njegove ruke, ližući mu prste. - Što si radila cijelo vrijeme? - upita on. - Samo sam čekala, spavala i opet čekala. - Zaista se nisi uplašila? - Nisam. Ukoliko ti se nešto dogodi, ostat ću mirno ovdje dok ne umrem, pomislila sam. Ne bih se više ni za što brinula. Nikakve koristi od toga, zar ne? Bilo je tako tiho. Prekrasna noć, jesi li primijetio? Danju se ne može primijetiti koliko može biti lijepo. - Hoćemo li danas nastaviti put? - upita on kasnije. - Ne znam - sisala je svoje prste. Odjednom podigne glavu: - U biti, bilo mi je dobro bez tebe. Previše se naviknemo na nekoga. Prestanemo razmišljati. Budući da sam bila sama, opet sam dobro razmislila o svemu. - O čemu si razmišljala? - Koliko te volim. - To je sve? - Nije - reče ona, još uvijek ozbiljno - ali to je bilo najvažnije. Budući da te volim, ne želim da ti se išta dogodi. Moramo se izvući iz ove kotline i čitavi stići u Cape. - To i pokušavamo. - Hoću reći da ne možemo dalje živjeti na ovaj način. Stalno mislimo da će biti bolje. Zaista sam u to vjerovala. Ipak, riječna korita su i dalje bez vode. Što ako pretpostavimo da nema ničega ispred nas, nema meda, nema vode, korijenja, nema ničega? - Nešto ćemo već naći. - Ali moguće je da ništa ne nađemo. - Vjerojatno - pogleda upitno u nju - ali što drugo možemo učiniti? - Što se nalazi iza onih planina? - Na toj strani je šuma - pokaže prema jugu. - Poput one naše? - Da, ali ne tako pristupačna. Skoro je neprohodna. Proteže se sve do Mossel Baya. Odatle će svakako biti lakše. - Tako je, iz tog smjera smo došli - zamisli se. - A onamo, prema sjeveru? - Tamo je Karoo. 106 - Kako je ondje? - Nisam siguran, nisam bio. Koliko sam čuo, vrlo suh kraj, skoro pustinja. - Ne može biti gore nego ovdje. Možda je ondje pala kiša. Prije nego što smo stigli do Camdebooa, upozorili su nas da je ondje pustinja. Baš kad smo stigli na to mjesto, pala je kiša, bilo je prekrasno. - Kako znati je li bilo kiše u Karoou? - Jesmo li sigurni da nije? On zatrese glavom. - Ne može biti gore nego ovdje? - bila je uporna. - To je moguće. - Ako je cijelim putem ravno, lakše ćemo se kretati i do Capea stići mnogo brže. - Ili usput umrijeti. - Ako nastavimo ovim tempom, isto tako možemo umrijeti. Ako se držimo šume, možemo se izgubiti. - Koji je tvoj prijedlog? - upita on bez okolišanja. - Želim se vratiti u Cape. - Put kroz ovu dolinu više-manje poznajem - reče on. - Put nije dobar, ali znam što možemo očekivati. Nije mi poznato što se nalazi iza onih planina. - Zar nemaš povjerenja u sebe? - Elisabeth, to je pitanje života ili smrti! - Zato i kažem - rekne ona - ne smijemo se kretati kao one dvije kornjače. Moramo se odlučiti. - Tvoj izbor su planine? - Tako je. Pomisli: “Kako je to neobično. Štogod je Larsson onesposobio ili uništio u meni, s druge strane je razbuktao i potkrijepio žeđu za onim što se nalazi s one strane planina.” Napuštanje doline istodobno je značilo i konačno odvajanje od Larssona. Ubuduće se ne ću boriti protiv uspomena na njega, već se kretati drugim putem na kojem ga nema. Odriče se gorljiva uzbuđenja koje je osjećala slijedeći trag koji joj je donekle ostao u sjećanju, kao i računanja, prema tajnim znakovima, kohko su napredovali. Ove planine su granična crta, most između sjećanja i nevinosti, nečeg donekle poznatog i potpuno nepoznatog, dimenzija koja je sama po sebi apsolutna. Nakon što su ostavili iza sebe riječno korito, krenuše prema podnožju sjevernog lanca planina držeći se obronaka i padina u traženju prolaza kroz koji će se probiti. Iz blizine, planine su se činile još opasnije nego izdaleka, crvene Utiče uzdizale su se u grotesknoj formaciji na kojoj su ostali vidljivi tragovi siline bujica i sunca, vjetra i odrona. Četiri dana kasnije našli su što su tražili: klanac koji se probio kroz stijene i zemlju da bi napravio put uskoj rijeci od koje je ostalo samo suho korito. Imali su čudan osjećaj kao da ne prolaze između planina, nego da pravo prodiru kroz njih. Dok su hodali naprijed, zidovi klanca postajali su sve strmiji; duboko dolje pradavne bujice izdubile su kanjon; na objema stranama uspinjale su se klisure u kaotičnoj masi razbacanih stijena; skoro se dodirujući, naginjale su se jedna prema drugoj i tako ispod sebe formirale nešto nalik na tunel. Ovdje je svježije i vlažnije, snijet i žućkasti lišaj, koji ovdje prekrivaju stijene, prelaze u vlažnu zelenu mahovinu. Na nekim mjestima riječnog korita zadržala se hladna i kristalno bistra voda. Najprije su se prepustili uživanju u hladnoj vodi. Bilo je nečeg nadnaravnog u ovom probijanju kroz klanac koji je neumoljivo vijugao, neprijateljski, nimalo susretljiv. Planine u kojima su proveli zimu bile su sklonište, mirni zaklon. Ovo visoko gorje bilo je opasan protivnik. Na uskom komadiću modrog neba, koje se naziralo iznad njih, povremeno bi ugledali orlove i strvinare kako lebde nalik na sitne točkice. Nije to bilo mjesto za ljudska stvorenja. Međutim, ona se nije pokolebala: - Kad prođemo ovaj klanac, bit će bolje. Sad moramo trpjeti jer će s druge strane biti mnogo lakše. 107 - Svaki put kad nam se čini da smo prošli najgore - podsjeti je on - bude još gore. - Ovog puta sam sigurna. Sisala je krv na šaci gdje se ogrebla do bola. - Jednog dana dovest ćemo našu djecu da im pokažemo ovo mjesto. On se nasmije. - Onda je bolje imati pavijane nego djecu. - Izgradit ćemo lijepi ravni put tako da se može proći kolima. - Kako bi bilo da nam izrastu krila? Lakše bi bilo preletjeti. - Zar Biblija ne kaže da, ako vjeruješ u sebe, možeš planinu gurnuti u more? - Zašto je onda ne gurneš? - reče on. - Može nas odvesti ravno do Capea. Ona se nasmije, a potom uzdahne. - Bilo bi mnogo lakše kad bi čovjek zaista vjerovao u Boga ili vraga. Onda bi mogao reći: vrag je postavio ovu planinu na naš put. Ili: Bog nas stavlja na muke ili kažnjava na ovaj način. Zapita zatim s više žara: - Što mishš, kažnjava li nas ili nešto slično tomu? - Zato što smo pobjegli iz Capea? - Ali mi se vraćamo. To bi trebala biti nadoknada. - Ne izgleda baš tako. - Bilo bi stvarno lakše - uzdahne ona - pomiriti se s činjenicom da je tako odlučio Bog ih vrag... neka bude volja tvoja. Zatrese glavom i nakratko zašuti, a onda opet pogleda u njega. - Međutim, što se nas tiče, mi se s tim moramo sami nositi, sami moramo probiti put. Kao da ih je neobičan osjećaj osamljenosti u ovoj planini prisilio da razgovaraju o stvarima o kojima su se u dolini suzdržavali govoriti. - U biti, zbog čega se želiš vratiti? - upita on. - To dobro znaš kao i ja. Zato što je onamo bolje nego ovdje. - Teško se odričeš ideje raja, zar ne? - Ne radi se o raju, već o nečem boljem od onoga što imamo. Da to nije u pitanju... - Zar ne vidiš? - nasmija se on kratko. - Još uvijek sve činiš da bi izmijenila svijet držeći ga boljim mjestom. - Zato što sam ljudsko biće. - Ili samo zato što si bijele puti? - upita on. - Adame, nemaš pravo tako govoriti! Naglo ispruži ruku i stavi uz njegovu. - Pogledaj, skoro je tamna kao i tvoja. - Ti držiš bijelo bojom? - upita on. Ona polako ustane na noge. - Što hoćeš time reći, počinješ li dvojiti oko povratka? - Zar ti nikad nemaš dvojbe? - Ali, odlučili smo... - Naravno - stavi ruke na njezina ramena - znaš, ponekad se noću probudim misleći na Cape i više ne mogu zaspati. - Zato što se bojiš? - Zato što ne znam što će se dogoditi. - Namjeravaš li me ostaviti? - upita ona tiho. - Kako te ostaviti? Kako čovjek može sebe ostaviti? Zajedno ćemo se spasiti ili zajedno otići u pakao. To će se dogoditi samo od sebe. To više ne zavisi od nas. - Ne želim nikad biti bez tebe - reče ona. - Potpuno si sigurna? Ona ga uhvati za ruke i prodrma pokušavajući ga na silu uvjeriti. - Zašto mi ne vjeruješ? - Vjerujem ti, ali još nismo ondje. Mi smo ovdje. Ona pogleda prema klisurama. Orao je kružio iznad njih. Zatim je nestao bez traga i 108 nebo ostane prazno. Stisne se uz njega, slijepo, žestoko, mlade joj dojke pritišću njegova njedra, njegovi dlanovi su na njezinim bokovima, polako se pomiču prema sićušnim dlačicama na dnu kralježnice do same stražnjice. Ona glasno zastenje, poluotvorenih usta, i navlaži njegovu ruku pljuvačkom. - Adame - prošapta. - Zašto me zoveš Adam? - Tako ti je ime. - Ime mi je Aob. - Za mene si ti Adam. Tako sam te upoznala. Kad bih te zvala Aob, postao bi netko drugi, stranac. - Ali tako se zovem. - Da, ponekad, kad si u meni, odjednom znam, to je Aob. Ali, uglavnom, za mene si ti Adam. - Za ljude iz Capea ja sam Adam. Stidljivo i s nestašnim osmijehom na licu, neprirodno vedrih očiju i rumenih obraza, ona navlaži prst u otvoru svog spolovila i dodirne njegovo čelo između očiju. - Ponovno te krstim - rekla je - sada se zoveš Adam. Za mene. Još uvijek na nogama, oslanjajući se na njezine bokove, on se samo spusti i pokretom tijela prodre u nju, svom žestinom pritisne njezino tijelo na svoje dok nije počela dahtati i teturati se u njegovim rukama. Osjeti približavanje klimaksa, olakšanje, trenutačno spasenje i, dok su mu se tresle noge, osloni se na nju. - Vjeruješ li mi sada? - Vjerujem ti čak i kad lažeš. Klanac se sve dublje probijao kroz crnu planinu otkrivajući sve više u njezinoj utrobi različite uzorke stijena i paprati, sve dok se nije ispriječio vodopad - tanki bijeli vodeni veo koji se spuštao niz litice i pretvarao u lelujavi mlaz pare. Da bi se došlo do vodopada, jedini prolaz bio je uspon uz klizavu stranu klisure. Na kraju krajeva, što ja to želim? Nešto stalno u svijetu promjena, nešto predvidivo u svijetu mogućnosti. Bezuvjetno vjerujem u sve tvoje laži. Mi smo goli, lako možemo pasti i usmrtiti se, možemo polomiti kosti na nekom kamenu. Lako je i neopasno obmanjivati: kad se pretvaraš da voliš, kratka je to utjeha, ostaješ nepovrijeđen. Nudim ti sporazum: dat ću ti ovo u zamjenu za ono, Cape u zamjenu za slobodu, s obzirom na to da... s obzirom na to da dotični Adam Mantoor, oslobođeni rob, tesar s Lion's Rumpa, nudi svoje usluge, kvaliteta zagarantirana. Vlasnici67 dolaze i odlaze, ali ja ostajem, obrtnik iz Capea kojeg cijene, slobodan, evo pisma s guvernerovim pečatom. Ja, Hendrick Swellengrebel, ovim potvrđujem u godini Gospodnjoj. No, je li to dovoljan razlog za povratak u Cape? Treba li se time zavaravati? Volim te, nudim ti svoj život, a tvoj štitim: evo ti ruka, uzmi je, skočimo u bezdan ma što se dogodilo. Čak ako i odemo u smrt, neka to bude držeći se za ruke. Centimetar po centimetar veremo se uz vlažnu kamenu stranu litice. Polako, bez žurbe. Budući da sam blizu stijene, zamjećujem pukotine, izbočine, strukturu koja se ne vidi izdaleka. Ova raspuklina širine četiri prsta dobro je uporište. Treba vući zavežljaje vezane remenjem i čvrsto ih držati uza se. Svaki put kad ih poprska vodeni mlaz, zadrhte od hladnoće. Kruži li onaj orao zbog nas? Čovjek obično misli da je smrt nešto daleko i apstraktno. Ona je ovdje jednostavna i trenutačna: smrt je ovaj klizavi kamen, ovaj korijen koji puca pod mojom rukom, onaj orao gore koji čeka, ovaj mlaz vode koji mi je zaslijepio oči. Njezina blizina tako smiruje. Tako je izvjesna i sigurna, tako pouzdana, krajnje istinita. Napredujemo glatkom stranom litice u smjeru dijagonale, od pukotine do pukotine, od izbočine do izbočine. Čvrsto se drži. Ako se oklizneš, padamo zajedno. Čak i ovdje postoje znakovi života: sitni gušteri, ptica koja leži na šarenim jajima i ne obazire se na nas. - Možeš li? - Mogu, samo me drži za ruku. - Je li sad u redu? Kreni! 67 The Lords of Nine Days - Gospodari 109 - Hvala ti. Riječi su kao kamenčići. Dugo je ostala ležati na najvišem grebenu. Sva ushićena, još uvijek se nije mogla smiriti. Zatim nastave put prema vrhu držeći se jedne uže gudure koja je bila lakša za penjanje. Prije nego što su se domogli vrha, odjednom se skamene od straha kad su primijetili neko kretanje među stijenama. Adam se smirio tek kad je do njih dopro zvuk oštra laveža. - Pavijani. Nakon upozorenja predvodnika pripadnici čopora dotrče sa svih strana i skupe se na visokoj stijeni da bi promatrali dolazak stranaca. Nešto kasnije, kad su se uvjerili u sigurnost, vrate se skupljanju hrane u grmlju: prevrtali su kamenje tražeći larve ili škorpione, skidali s grana mahune, bobice i stonoge, tražili uši i buhe na tijelima djece i prijatelja. Prvi put otkad su zašli među planine, opuste se bez opterećenja, skoro im je godilo društvo pavijana. - Jednom kad stignemo gore, bit će mnogo lakše spustiti se - reče ona. Međutim, prije nego što su se popeli do vrha, već je pao mrak i bili su prisiljeni pronaći zaklon ispod izbočenih stijena, svega par stotina metara ispod pavijana. Još su bili zaokupljeni jelom - ostalo je meda, mesa planinskog zeca kojeg je pogodio strijelom i par ribica iz rijeke u podnožju - kad iznad njih nastane paklena galama. Strašni krici, divlji lavež, kamenje koje se kotrljalo niz padinu takvom žestinom da su iskre vrcale, uz jeku koja je odzvanjala između klisura planinskog lanca. Žurno su se sklonili s mjesta gdje su sjedili. Pavijani nahrupiše prema njima, razletješe se na sve strane, majke s mladuncima na trbuhu, dok su mlađi pavijani ostavljali za sobom tragove izmeta. Trebalo im je vremena dok nisu shvatili što se događa. Jedan mladi mužjak zaleti se pravo u njihovu smjeru i zaustavi tik ispred njih, zareži pokazujući goleme očnjake, naglo se okrene i pobjegne. Sljedećeg trenutka iznenada bljesne šarena sjenka pokraj stijena gdje su se nalazili i dostigne pavijana. Bili su toliko blizu da su mogli primijetiti svu jezu u njegovim očima i čuti vrisak. U tom trenutku leopard je skočio na njega i počeli su se kotrljati u oblaku prašine. U snažnom sudaru začuje se škljocaj od kojeg su vrat i kralježnica puknuli kao grana. Vidjeli su usta kako se otvaraju i krv koja šiklja iz presječene vratne žile. Uskoro leopard krene uz kosinu vukući mrtvo tijelo, dok ostali pavijani počnu galamiti i uz vrisak obasipati napasnika kišom kamenja. Adam je to primijetio u pravo vrijeme. Povukao je Elisabeth iza stijena gdje su se sklonih izvan dosega kamenja sve dok se buka nije utišala. Zadnje kamenje prohujalo je pokraj njih i onda odjednom zavlada mrtva tišina kao da se nikad ništa nije oglasilo u planini. Izašli su iz zaklona, ali bilo je već kasno da se išta vidi. Leopard je vjerojatno nestao iza najbližeg brežuljka ih se sakrio u guštari. Ni traga od pavijana, osim žutog izmeta koji su ostavili za sobom u bijegu i razlivene krvi na mjestu gdje je mužjak bio napadnut. - Bilo je tako blizu nas - reče ona preneraženo buljeći u krv - da smo produžili dalje, možda bi na nas skočio. - Otišao je - tješio ju je on, ali njegov glas odavao je strah. - Jesi li čuo njegov krik? Baš kao u čovjeka. - Sve je bilo gotovo za sekundu - reče on kratko i uzme je za ruku. - Hajdemo. Pada mrak. - Misliš li da se leopard može vratiti? - Neće, ali ne smijemo ostati na otvorenom prostoru. Odvede je natrag u zaklon. - Nisi završila s jelom - reče. Ona odmahnu glavom. - Ne mogu. Ne, sada. - Molim te - on nije popuštao - trebat će ti. Pred nama je još jedan težak dan. - Sutra će pavijani opet tražiti hranu na ovom obronku - reče ona zureći u gustu