Monday, September 11, 2017

Poslije one ruševine krajolik je postao još sušniji. Prije bi primijetili kako se grmlje sivozelene boje natiskuje iznad podzemnih voda; uski potoci nisu više tekli, ali se voda ipak zadržala između stijena.

Poslije one ruševine krajolik je postao još sušniji. Prije bi primijetili kako se grmlje sivozelene boje natiskuje iznad podzemnih voda; uski potoci nisu više tekli, ali se voda ipak zadržala između stijena.
Kad se dolina počela širiti u otvorenu ravnicu, zemlja je postala ogoljela od suše. Svakog dana pojavili bi se strvinari, ponekad u daljini, ponekad sasvim blizu. Smrt je vladala čitavim prostorom. Divljih životinja bilo je sve manje. Samo kornjače, gušteri i zmije. Ponekad krik droplje ili vrisak biserki. Rijetkom prihkom pojavili bi se poneka gazela, gnu ih zebra. Zemlja se osušila, pijesak i kamen su gorjeli, a rovovi nastali erozijom, presijecali su njihov put kao otvorene rane. Stalno su vjerovali da će teren postati zeleniji i s više raslinja, da će se nebo prekriti oblacima, donijeti kišu i promijeniti izgled terena. Na kraju krajeva, bila je prava sezona. Kiša je trebala pasti kad-tad, preostalo je jedino strpljivo čekati. Kako su dalje napredovali, nebo je zbog žege pobijelilo poput pepela. Zemlja je danju bila toliko vruća da su im tabani gorjeli od vreline koja se probijala kroz debele kožne sandale. Samo su nekoliko sati nakon izlaska sunca mogli hodati, a zatim ponovno u sumrak. Njihovo napredovanje dolazilo je u pitanje. Nisu mogli računati da će svakog dana pronaći vodu tako da su bih prisiljeni nositi zalihu u Adamovoj kožnatoj vreći i u nekoliko glinenih posuda. Vode je bilo jako malo, nije trajala više od nekoliko kratkih etapa što je usporivalo njihovo napredovanje. To ga je brinulo jer su sve više posustajali. Nisu mogli riskirati da u jednom mahu prijeđu veću udaljenost. Nakon puna dva dana hoda potrošili su preostalu vodu, ali nisu imali drugog izbora nego nastaviti put, bez obzira na to što ih naprijed čeka, budući da bi ionako umrli na licu mjesta. Jutarnja zvijezda tek je izašla, a on ju je već probudio. Uzdahnula je u snu, okrenula se na drugu stranu tražeći zaštitu njegova tijela koje se nalazilo blizu nje. Tek onda je shvatila da mora ustati. Preostalo je samo nešto šakalove hrane koju je on iskopao prethodnog dana. Da bi se nahranili i ovlažili usta, žvakali su tvrdo korijenje, ali dok su uzimali svoje zavežljaje, još uvijek su osjećali prašinu na svom nepcu. - Očekuješ li da ćemo danas naići na vodu? - upita ona. - Nadam se. Kad je primijetio kako stišće zube iz očaja, kratko je dotakne i, tješeći je pokuša smiriti: - Siguran sam, naći ćemo vodu. U razmjerno hladnom osvitu dana brzo su napredovali i dok su se iza njih dizali oblaci prašine, prešli su veći dio puta. Zatoplilo je netom se Sunce dignulo na nebu, a znoj im je curio niz leđa. No oni su se nastavili kretati. U to doba dana obično bi se znali zaustaviti radi odmora ili jela. Hranili su se u hodu žvačući tanke trake biltonga koje su ostavili za krajnju nuždu. To im je pojačalo žeđu. Jedva se skupilo dovoljno pljuvačke u ustima da progutaju komadiće mesa. Sunce se dignulo još više, njegove zrake udarale su ih pravo u oči. Njihovo sjenke na mahove su poigravale iza njih, tamne na bijeloj prašini. On bi se povremeno zaustavio i pogledao naokolo. Daleko na sjeveru, u podnožju planina, kružili su strvinari, tek točkice na nebu. Pokušao je ne obazirati se na njih tražeći riječno korito u kojem se eventualno zadržala voda ili tragove zelenog raslinja, bilo čega što daje nadu. Ali, ničega nije bilo. Sunce je dostiglo zenit i ona je jedva hodala. Kad je bacio pogled na nju, primijeti bljedilo ispod preplanula lica, znoj kako se slijeva na gornju usnu i pramenove kose koji se od vlage lijepe na njezinu čelu. - Želiš li se odmoriti? - upita on. Ona odmahne glavom. - Mogu ja hodati. Nastave nešto sporije, ali jednakim korakom. Osjećala je da joj je tijelo ljepljivo i puno prašine. Kad smo ovuda prolazili Larssonovim kolima, padne joj na pamet, presvlačila bih se dva puta dnevno. Jutrom i 102 večerom bih se prala jer nisam trpjela biti prljava. Gledaj sad prljavštinu na mom tijelu. Jesam li to stvarno ja? Povremeno osjeti da više ne posjeduje tijelo, već da polako izlazi iz njega, klizi ispred njega, uzdiže se i s visine gleda dolje na sebe u pokretu, gleda svoje noge koje u ritmu koračaju, ruke koje mašu, dojke koje poskakuju. Zračne struje su je dizale još više i održavale u zraku, iznad planina, a ona je pogledom pratila kako se dvije točkice poput mrava kreću sve dalje. Sunce je nastavilo svoju putanju prema drugoj strani obzorja i žarilo njihova leđa usijanim čavlima. Spotakne se o kamen. On je uhvati za ruku. - Možeš li još? - Mogu, ja... Stade pokraj njega, zadihana. Kad je na trenutak zatvorila oči, zanjiše se na nogama. - Malo dalje vidim neko grmlje. Možemo se ondje odmoriti. - Pričekaj trenutak. Bit će mi dobro. Trenutak zatim, kad su se sklonili u malo hlada, postane mu jasno da je umornija nego što želi pokazati. S perverznim veseljem pogleda na strvinare u daljini pitajući se kad će doletjeti na ovu stranu. Ove ravnice uvijek imaju što ponuditi. - Pričekaj ovdje - reče on - htio bih baciti pogled s druge strane ovog grebena. - Idem s tobom. Zapravo, ja... - Ne, ostani ovdje. Brzo se vraćam. Ostane ležati na boku i nasloni glavu na lakat. Povremeno podigne glavu. Eno ga, sad je na grebenu. Htjela je ustati i poći za njim. Samo da se odmori još koju minutu. Zavrti joj se u glavi i ona se prepusti sjećanju na lišće i hladovinu. Na stablo murve. Na djevojčicu koja visoko među lišćem sjedi na dvjema granama široko raskrečenih nogu, usana još uprljanih od tamnocrvenih bobica. Ispod nje lišće šušti, ruka joj kradomice dira nogu ispod suknje koju je podignula iznad koljena da bi se mogla penjati. Baci pogled dolje i ugleda ruku tamne boje, vjerojatno sina nekog roba, dječaka s kojim se uvijek igrala u vrtu ne poštujući strogo upozorenje svoje majke. Nastavila je pljačkati drvo, brala je bobice, gurala ih u usta pretvarajući da ništa ne primjećuje. Raširila je noge još više osjećajući kako se dječakova ruka kreće prema mjestu gdje se razdvajaju mekane usmine mladog spolovila. Vratila se kući umrljanih bedara i međunožja, uplašena na pomisao da se radi o tragovima krvi. Zapadne u san. Kad se probudila, sjene kasnog popodneva prekrile su njezino tijelo. Ni znaka od njega. Njihovi zavežljaji još uvijek su se nalazili ispod grma. Pokuša gutati. Suho grlo je nateklo, jezik otežao. Stavi se u sjedeći položaj, ali joj se u glavi nakratko zavrti i ona se ponovno spusti na koljena. Digne se nesigurno na noge i ugleda Adama kako prilazi iz daljine. Trčećim korakom. Kako je u stanju trčati? Nešto je dovikivao mašući rukom. Jecaj joj zastade u grlu. Voda? Je li našao vodu? Ne, nije u pitanju voda, već dva golema nojeva jaja. Sam Bog zna kako je uspio orobiti gnijezdo, a da ga noj mužjak nije izgazio. Kako je uopće uspio otkriti gnijezdo? Bilo kako bilo, evo ga s jajima u ruci. Na ravan kamen, usijan od vrućine, naslaže malo grančica i lišća i zapali vatru pomoću kresiva. Ona čučne nasuprot njemu promatrajući što radi. Kamen se toliko užario da vatra skoro nije ni bila potrebna. Pažljivo namjesti jaje na vršak, tako što ga je podupro kamenčićima, probuši rupu na drugom kraju, ugura unutra malo loja, zatim stisne dva kraja rascijepana pruta, stavi ga u rupu i počne trljati između dlanova. Promatrala je kao začarana, napola otvorenih ispucalih usana na kojima su se prilijepile krvave kraste. Činilo se da je dugo prošlo dok nije rekao: - Sad je u redu. Iako je sklonio jaje s vatre držeći ga u komadiću kože, trebalo je još pričekati, dok se nije ohladilo. Razbio je rub oko rupe, proširio otvor i puhanjem ohladio masu koja se nalazila unutra. Premda je još bila u kipućem stanju, ona više nije mogla čekati, objema rukama uzme veliku ljusku i počne srkati masu iz napola skuhana jaja koje se treslo u njezinim rukama i žarilo joj usta dok je pohlepno gutala. Zatim jaje pruži njemu. 103 Sunce je bilo na zalasku. Hladan zrak ih je osvježio i osušio im znoj na ramenima i leđima. Odjednom se zadovoljno osmjehne, kao da je nestalo brige jer se sad nahranila, ugasila žeđu, a još je preostalo nešto i za sutrašnji dan. Noć je bila ugodna i rashladila je njihova tijela. Dan je bio težak, ali s tim je svršeno. Preživjeli su i ovaj put. Život je bio dobar i ugodan; a trebalo je tako malo. Padne joj na pamet kako se majka u Capeu, zbog gubitka dvojice sinova, stalno žalila na barbarsku zemlju, na nepodnošljivi život bez vlastite obitelji, glazbe i umjetnosti Amsterdama, kanala, zabata i zvuka crkvenih zvona, kočija na kaldrmi. Žalila se na pustoš oko te daleke postaje, na sporo umiranje. Drago dijete, moraš otići odavde, ovo mjesto nije za civilizirani svijet. Ti pripadaš Europi, u tvojim venama teče čista krv, ne bi trebala propasti u nekoj koloniji. Ovdje na kraju svatko bude slomljen. Majko, nije baš tako, našli smo jaje, zemlja nam je blagodarna, ovdje se može živjeti. - Što ćemo sutra? - upita on. - Sutra nastavljamo put. Oboje bace pogled na prostrane ravnice koje su se bibale na mjesečini. Čuli su se šakali kako se poigravaju u daljini i jezivi smijeh hijene. Nije važno ono što su ostavili iza sebe, to je sad prošlost. Ovaj prostor se sad pružao pred njima, svaka mogućnost usmjerena je na budućnost, na granicu stvarnog svijeta. Samo su trebali reći: ja želim. Želja će otvoriti vrata, želja će to omogućiti. - Odsad će biti bolje - reče ona i stisne se uz njega. - Sve je još moguće. - Nije tako, najgore je iza nas. Najgore još nije prošlo. Čak je i ona to morala priznati. Bio je to samo početak, inicijacija, privremena kušnja. Danima ni oblaka na nebu, sve je bijelo i užareno, zemlja napola spržena, a tamo gdje su tekli potoci, ležalo je ispucalo blato stvarajući zamršene oblike. I uza sve to, postojala je gruba i skrivena sućut u toj zemlji koja im nije prestala priređivati iznenađenja. Jednom prilikom, kad su najmanje očekivali, ono se ukaže u obliku veće mlake vode u širokom koritu inače presahnule rijeke, između kamenitih zglobova isprženih brežuljaka. Mlaka je bila okružena gusto izraslom mimozom, koja se nakitila žutim cvjetnim lopticama oko kojih su zujale pčele. Nisu li jednom ona i Larsson na ovom mjestu podignuli logor? Bila je u to skoro sigurna. Svaki put bi je začudilo otkriće da se kreće u smjeru suprotnom od njihova kretanja, odnosno da se vraća na početak. Ovog puta ostadoše na tom mjestu više od tjedan dana. Smjestili su se pod drvećem, u blizini vode, bez primjedbi s njezine strane. Dapače, nije bila spremna poslušati kad je jedne večeri najavio: - Sutra idemo dalje. Nastavili su put svježi i rasterećeni, sa spoznajom da i najveća pustoš uvijek može iznenaditi. Neko vrijeme imali su dovoljno vode - u dvjema kožnatim vrećama, u glinenim posudama i dvama nojevim jajima ispunjenima do vrha. Dobro su se oprali, snaga im se povratila. Dovoljno je bilo da prođe jedan dan i ponovno su se našli u prašini i pustom predjelu, ovog puta bez traga vode iako su se držali korita presahnule rijeke. Unatoč tomu što su uveli drastičnu kontrolu obroka, zalihe vode su se smanjile do zabrinjavajuće granice, a nakon tjedan dana još ništa nisu pronašli. Ranije bi to bilo za dva do tri dana. Drugog dana, nakon što su popili posljednju kap vode, oboje shvate, a da nisu izmijenili ni riječ, da su upali u još jednu krizu. Protiv najgore žeđe sačuvali su još malo vlage u šakalovoj hrani, u kambro66 korijenu, što ga je iskopao iz zemlje i nekoliko gorkih mesnatih listova. To nije bilo dovoljno. Time se samo odlaže neizbježno.

0 comments:

Post a Comment

Top Ad 728x90