Poput sablasti hodao sam hodnicima visokih stropova, i na čudan način osjećao da imam samo jedno tijelo, jedan život, jedno lice i jednu priču. Bih li je mogao sresti u svoj toj masi ljudi? Ako je sretnem, što ću joj reći? Nisam se mogao sjetiti kako mi izgleda lice.

Poput sablasti hodao sam hodnicima visokih stropova, i na čudan način osjećao da imam samo jedno tijelo, jedan život, jedno lice i jednu priču. Bih li je mogao sresti u svoj toj masi ljudi? Ako je sretnem, što ću joj reći? Nisam se mogao sjetiti kako mi izgleda lice.

Ušao sam u zahod pored stuba i pogledao usne koje je maloprije poljubila. Majko, zaljubio sam se, majko nestajem, bojim se, ali za nju bih bio u stanju sve učiniti. Pitat ću je tko je taj Mehmet, zašto se boji i tko su ti koji žele ubiti one koji pročitaju tu knjigu. Ne bojim se nikoga. Ako si pročitala knjigu ni ti se, poput mene, nećeš bojati. Susreo sam se s velikom skupinom studenata, i najednom sam shvatio da opet brzo hodam, kao da moram obaviti nešto važno. Uspeo sam se na drugi kat i prošao kraj visokih prozora koji su gledali prema unutrašnjem dvorištu u kojem se nalazio zdenac. Hodao sam, zaboravljajući na sebe i misleći samo na Džanan. Prošao sam između svojih kolega, ispred predavaonice u kojoj sam imao predavanje. Znate li da me maloprije jedna lijepa djevojka poljubila? Noge su me brzim koracima vodile u budućnost. U toj su se budućnosti nalazile mračne šume, hotelske sobe, maštanja obojena u ljubičastu i plavu boju, život, spokoj i smrt. Tri minute prije početka predavanja došao sam pred predavaonicu dvjesto jedan i prije nego što sam ugledao Džanan, shvatio tko je Mehmet. Lice mu je bilo blijedo, bio je visok, mršav, zamišljen te umoran baš kao i ja. Kao kroz maglu sam se prisjećao da sam ga već negdje vidio sa Džanan. Ovaj zna više od mene, i proživio je više od mene, čak je i godinu ili dvije stariji od mene, pomislio sam. Ne znam kako me prepoznao. Stali smo sa strane, pored ormara. “Pročitao si knjigu”, rekao je. “Što si pronašao u njoj?” “Novi život.” “Vjeruješ li u to?” “Vjerujem.” Koža na njegovom licu izgledala je toliko ispijeno da sam se uplašio svega što je doživio. “Slušaj, i ja sam bio povjerovao. Mislio sam da sam pronašao taj svijet. Vozio sam se autobusima, išao od grada do grada, mislio sam da ću naći tu zemlju, ljude i ulice. Vjeruj mi, smrt je zadnja postaja. Okrutno ubijaju. Čak nas i sad možda prate.” “Nemoj ga plašiti”, rekla je Džanan. Uslijedila je tišina. Mehmet me pogledao kao da me već godinama poznaje. Kasnije sam pomislio da sam ga razočarao. “Ne bojim se”, rekao sam i pogledao Džanan. “Mogu ići do kraja”, rekao sam odlučno poput muškarca iz nekog filma. Džananino nevjerojatno tijelo bilo je udaljeno dva koraka od mene. Stajala je između nas, ali bila je bliže njemu. “Nije to ništa zbog čega bi se trebalo ići do kraja”, rekao je Mehmet. “To je samo knjiga, plod mašte, netko je sjeo i napisao je. Možeš je samo iznova čitati.” “Reci i njemu ono što si meni rekao”, rekla je Džanan. “Taj svijet postoji”, rekao sam. Želio sam primiti Džananine lijepe ruke i povući je, no zastao sam. “Pronaći ću ga.” “Taj svijet ne postoji, sve je to samo priča. Možeš je smatrati predstavom koju je neka stara budala izvela za djecu. Budući da je zabavio djecu, poželio je napisati i knjigu za odrasle. Pitanje je zna li i on sam što ona znači. Ako je pročitaš, zabavit ćeš se, no ako povjeruješ u nju, uništit će ti život.” “Ondje postoji jedan svijet, znam da ću pronaći način da odem onamo”, rekao sam poput odlučnih budala iz filmova. “U tom slučaju, doviđenja.” Okrenuo se i pogledao Džanan kao da joj želi kazati: Rekao sam ti. Spremao se otići, no zastao je i upitao me: “Kako možeš biti toliko siguran da taj život postoji?” “Zato što mi se čini da knjiga priča moju priču.” Prijateljski se nasmiješio i otišao. “Čekaj, nemoj ići. Je li ti to dečko?” upitao sam Džanan. “Svidio si mu se. On se ne boji za sebe, već za takve kao što smo ti i ja.” “Je li ti to dečko? Nemoj otići prije nego što mi sve objasniš.” “Potrebna sam mu”, rekla je. Toliko sam puta u filmovima već bio čuo tu rečenicu da sam s uzbuđenjem i vjerujući u to rekao: “Ako me ostaviš, umrijet ću.” Nasmijala se i s velikom skupinom studenata ušla u predavaonicu 201. Na trenutak sam poželio za njima ući na predavanje. Kroz široke prozore predavaonice s pogledom na hodnik vidio sam njih dvoje među studentima koji su nosili svjetlosmeđe haljine i traperice. Našli su klupu i sjeli. Bez riječi su čekali početak predavanja. Džanan je najednom laganim pokretom zataknula svoju smeđu kosu iza ušiju, a još jedan dio moga srca otopio se i otišao u nepovrat. Za razliku od onoga što za ljubav kažu u filmovima, osjećao sam se bijedno, slijedeći noge prema mjestu na koje su me vodile. Što misli o meni? Koje su boje zidovi njezine kuće? O čemu razgovara s ocem? Sjaji li se njihova kupaonica? Ima li brata ili sestru? Što jede za doručak? Jesu li njih dvoje par? Zašto me poljubila? Mala predavaonica u kojoj me poljubila bila je prazna. Ušao sam u nju poput poraženog vojnika, ali odlučan u želji da krenem u novu bitku. U praznoj predavaonici samo jeka mojih koraka, moje uboge ruke koje otvaraju kutiju cigareta, miris krede i svjetlost bjelja od leda. Naslonio sam čelo na prozor. Zar je to bio taj novi život na čijem sam se pragu jutros vidio? Bio sam umoran od razmišljanja, ali je budući inženjer u jednom kutku moga uma ipak radio logičan izračun: Nisam u stanju otići na svoje predavanje, pričekat ću ih. Izaći će za dva sata. Prislonio sam čelo na prozor. Nisam znao koliko je vremena prošlo, sažalijevao sam se i to mi se svidjelo. Baš kad sam pomislio da će mi se oči orositi, počeo je sipiti snijeg nošen laganim vjetrom. Dolje, između stabala javora i kestena, na padini koja se spuštala prema Dolmabahčeu, sve je bilo posve mirno. “Stabla ne znaju da su stabla”, pomislio sam. S grana pokrivenih snijegom poletjele su vrane. U čudu sam ih pogledao. Promatrao sam pahuljice. Padale su njišući se lagano te su u jednom trenutku, kao da nisu znale što bi, počele slijediti ostale pahuljice, a kasnije, kada su postale neodlučne, zapuhao je jedva primjetan vjetar i odnio ih. S vremena na vrijeme, pokoja se pahuljica zanjihala i ostala nepomična u zraku te bi kao da je od nečega odustala ili pak promijenila mišljenje, polako krenula natrag k nebu. Vidio sam da puno pahuljica ne završava u blatu i na asfaltu, nego da se uspinju. Tko je primijetio da završetak parka, koji s dvije strane sijeku asfaltirani puteljci oblikujući trokut, upućuje na Djevojačku kulu? Tko je vidio da istočni vjetar već godinama savršeno simetrično savija borove koji rastu uz rub pločnika i tako oblikuje osmerokut iznad postaje za minibus? Tko se, vidjevši na pločinku čovjeka s ružičastom vrećicom u ruci, sjetio da polovica stanovnika Istanbula šeće ulicama i nosi plastične vrećice? Anđele, tko je uopće, vidjevši tragove gladnih pasa i ljudi koji skupljaju prazne boce u beživotnim gradskim parkovima prekrivenim snijegom i pepelom, pomislio na tvoje znakove? Zar sam na taj način trebao upoznati novi svijet čija mi je vrata, kao da otkriva tajnu, otvorila knjiga koju sam kupio na ulici? Na svjetlosti koja je postajala olovno siva i snijegu koji je sve jače padao, Džananinu sjenu nisu prvo ugledale moje oči, već usplahireno srce. Nosila je ljubičasti kaput. To je značilo da je moje srce zapamtilo kaput po nečemu lošem, a da ja to nisam znao. S njom je bio Mehmet koji ju je slijedio poput kakvog zloduha, ne ostavljajući trag u snijegu. Poželio sam potrčati i sustići ih. Zaustavili su se na mjestu na kojem su prije dva dana bile izložene knjige i počeli razgovarati. Osim što su razgovarali, pokreti njihovih ruku i način na koji se Džanan ranjivo povlačila, ukazivali su i na to da se svađaju. Činili su to poput ljubavnika naviknutih na svađu. Poslije su počeli hodati te su se opet zaustavili. Bio sam vrlo daleko od njih, ali zbog načina na koji su stajali i pogleda koji su im upućivali prolaznici koji su hodali nogostupom, mogao sam posve jasno razabrati da su se žestoko posvađali. Ni to nije dugo trajalo. Džanan se okrenula i dok je hodala prema meni i Taškišli, Mehmet je nakratko pogledao prema njoj te otišao u smjeru Taksima. Srce mi je opet počelo brzo kucati. Tada sam vidio da muškarac s plastičnom vrećicom ružičaste boje, koji je na postaji čekao minibus za Sarijer, prelazi ulicu. To nije bilo ono što bi trebale zamijetiti oči fokusirane na elegantan hod lijepe sjene u ljubičastom kaputu, ali nešto u pokretima tog muškarca, koji je u ruci nosio plastičnu vrećicu i trčeći prelazio ulicu, privlačilo je pažnju poput pogrešne note u skladbi. Dva koraka prije nego što je prešao na nogostup izvadio je pištolj i uperio ga u Mehmeta. Mehmet ga je primijetio. Prvo sam vidio da je Mehmet pogođen, a zatim čuo pucanj. Nakon što sam čuo drugi pucanj, pomislio sam da ću čuti i treći. Mehmet je posrnuo i pao. Čovjek je bacio plastičnu vrećicu i potrčao prema parku. Džanan mi se približavala istim nesretnim, elegantnim, kratkim koracima. Nije čula pucnje. Kamion pokriven snijegom, koji je prevozio naranče, veselo i uz puno buke ušao je u raskrižje. Svijet kao da se pokrenuo. Vidio sam strku na postaji minbuseva. Mehmet je ustajao. Muškarac koji je bacio plastičnu vrećicu, trčao je u daljini, poskakujući u parku kroz snijeg na padini prema stadionu Inonu, poput klauna koji želi zabaviti djecu, a dva su ga razigrana psa slijedila. Morao sam potrčati, spustiti se na ulicu, dočekati Džanan i reći joj što se dogodilo, no stao sam i promatrao Mehmeta kako se njiše i zbunjeno promatra okolinu. Koliko? Dugo, sve dok Džanan nije zašla za ugao Taškišle i kada je više nisam vidio. Potrčao sam, sišao stubama i prošao između policajaca u civilu, studenata te podvornika koji su stajali na vratima. Kada sam došao do glavnih vrata, Džanan nije bila ondje, niti je išta upućivalo na to gdje bi se mogla nalaziti. Počeo sam se žurno uspinjati ulicom. Kada sam stigao do raskrižja, nisam vidio ništa što je bilo vezano uz prizor kojem sam svjedočio, niti sam ikoga sreo. Ondje nisu bili ni Mehmet ni plastična vrećica čovjeka koji je pucao. Mjesto na koje je Mehmet pao bilo je blatnjavo zbog snijega koji se otopio. U blizini su prošli dvogodišnje dijete s kapom na glavi i njegova otmjena, lijepa majka. “Mama, kamo je pobjegao zec?” pitalo je dijete. Potrčao sam na drugu stranu, prema postaji minibuseva. Svijet je opet bio obavijen tišinom i nezainteresiranošću stabala. Dva vozača na postaji, koji su bili nalik jedan drugom kao jaje jajetu, nisu se mogli prestati čuditi mojim pitanjima, nisu ništa znali. Ni konobar s licem razbojnika, koji im je donio čaj, nije ništa čuo, ali se uopće nije iznenadio. Policajac sa zviždaljkom u ruci pogledao me kao da sam ja taj koji je povukao okidač. Na boru iznad moje glave, skupile su se vrane. U posljednjem sam trenutku gurnuo glavu u minibus koji je kretao i užurbano postavljao pitanja. Jedna starija žena je odgovorila: “Mladić i djevojka su se ondje ukrcali u taksi i otišli.” Prstom je pokazala prema Taksimu. Znajući kakvu glupost činim, potrčao sam u tom smjeru. U gužvi, među svim prodavačima, automobilima i prodavaonicama pomislio sam da sam posve sam. Baš kada sam pomislio zaći u Bejoglu, nešto mi je palo na pamet. Trčao sam od avenije Siraselviler do zgrade hitne pomoći te sam poput bolesnika kojem je hitno potrebna pomoć utrčao unutra kroz ulaz za hitne slučajeve, ravno u miris etera i joda. Vidio sam muškarce u rastrganim hlačama, s dijelovima tijela u gipsu, koji su bili obliveni krvlju. Tu su bili i oni koji su imali problema s probavom i koji su se otrovali, čija su lica bila ljubičasta. Nakon što su im isprali želuce, polegli su ih na nosila i ostavili na zraku između tegli s ciklamama koje su stajale u snijegu. Pokazao sam put ljubaznom debelom gospodinu, koji je idući od vrata do vrata tražio dežurnog liječnika. U šaci je držao kraj užeta za vješanje rublja koje je čvrsto zavezao oko ruke kako ne bi iskrvario. Vidio sam i stare prijatelje koji su, nakon što su jedan drugoga izboli istim nožem, sjedili nasuprot dežurnog policajca i ispričavajući se zbog toga što su zaboravili donijeti nož, poslušno davali iskaz. Prije nego što sam došao na red, od medicinskih sestara doznao sam da ranjeni student u pratnji djevojke smeđe kose danas nije zatražio pomoć. Kasnije sam svratio i u bolnicu na Bejogluu i ondje kao da sam vidio iste one prijatelje koji su jedan drugoga izboli nožem, djevojke koje su pokušale počiniti samoubojstvo popivši tinkturu joda, šegrte kojima je ruku ili prst zahvatio stroj te iste one putnike koji su se stiskali između trajekta i pristaništa ili autobusa i postaje. Pažljivo sam proučio popis primljenih pacijenata, dao iskaz policajcu koji je sumnjao u moje sumnje te se uplašio da ću zaplakati nakon što sam osjetio miris kolonjske vode s mirisom lavande, kojom je ruke svih nas obilno pošpricao jedan sretni otac, prije nego što se uspeo u rodilište. Dok je padao mrak, vraćao sam se na mjesto zločina. Prošao sam između minibusova i ušao u park. Vrane su prvo ljutito oblijetale iznad moje glave, a kasnije su se sakrile na grane i pažljivo me promatrale. Možda sam se i nalazio usred gradske vreve, no povukavši se na osamu čuo sam samo tišinu, poput ubojice koji je nekoga izbo nožem. U daljini je gorjelo blijedožuto svjetlo predavaonice u kojoj me Džanan poljubila; vjerojatno je trajalo predavanje. Stabla čija me bespomoćnost jutros iznenadila, pretvorila su se u ogromne i okrutne jablane. Gazio sam po snijegu koji mi je ulazio u cipele i pronašao tragove muškarca koji je s plastičnom vrećicom u ruci trčao, poskakujući sretno poput klauna. Kako bih se uvjerio u to da njegovi tragovi postoje, Slijedio sam ih do donje ceste. Kasnije sam krenuo natrag. Dok sam se uspinjao, vidio sam se da su se tragovi muškarca koji je bacio plastičnu vrećicu odavno pomiješali s mojima. Odjednom su iz grmlja izašla dva tamna psa, koji su bili krivi koliko i ja i koji su baš kao i ja bili svjedoci svega, i u strahu pobjegla. Na trenutak sam stao i pogledao u nebo, bilo je tamno koliko i ti psi. Majka i ja smo za vrijeme večere gledali televiziju. Ljudi koji bi se svako malo pojavljivali na ekranu te vijesti o ubojstvima, nesrećama i požarima djelovali su mi daleko i nerazumljivo, poput olujnih valova koji se pojavljuju na malom dijelu mora među svim ostalim valovima. Pa ipak, u meni se neprestano javljala želja da budem “ondje”, da budem dio tog udaljenog mora sive boje. Slika na ekranu crno-bijelog televizora, čija antena nije bila dobro namještena, lagano je poigravala, no nije se pojavio nitko tko bi spomenuo ubijenog studenta. Nakon večere, zatvorio sam se u sobu. Uplašio sam se knjige koju sam ostavio otvorenu na stolu. U njezinu se zovu i mojoj rastućoj želji da joj se vratim i predam u potpunosti, očitovala neka sirova snaga. Pomislivši da se neću moći obuzdati, izašao sam na ulicu. Hodao sam ulicama prekrivenim blatom i snijegom, sve do mora. Tama mora dala mi je snagu. Čim sam se vratio kući, vođen tom snagom sjeo sam za stol i kao da tijelo prepuštam nekoj svetoj dužnosti, zgrabio Svjetlost koja je iz knjige prštala u moje lice. Svjetlost isprva nije bila snažna, no kako sam čitao riječi i okretao stranice, obavila me tolikom silinom da sam osjetio kako se cijelo moje biće otapa i nestaje. Čitao sam do jutra osjećajući neutaživu želju da potrčim, te bol u trbuhu koju su uzrokovali nestrpljivost i uzbuđenje