Sredinom poslijepodneva pokupio sam sve što sam namjeravao ponijeti sa sobom - kožnu jaknu, nekoliko pisama, manji broj sastava koje sam se nadao pregledati tog dana, blok za skiciranje, tri stara crteža koje sam želio pogledati uvečer u nadi da ću doći

Sredinom poslijepodneva pokupio sam sve što sam namjeravao ponijeti sa sobom - kožnu jaknu, nekoliko pisama, manji broj sastava koje sam se nadao pregledati tog dana, blok za skiciranje, tri stara crteža koje sam želio pogledati uvečer u nadi da ću doći do ideje za buduću sliku, pozlaćeni okvir - i odložio na stoliću od palisandrovine pokraj ulaznih vrata.
Od tog trenutka u sjećanju mi je ostala ucrtana svaka pojedinost onog što se dogodilo, svaki korak koji sam napravio, kao da je sve snimljeno kontrolnom kamerom. Auto sam parkirao podalje, blizu High Level Roada, jer sam želio ići pješice. Nije bilo daleko, trebalo je sići strmom pokrajnjom ulicom do Main Roada, a onda lijevo do Giovannijeva dućana delikatesa. Posljednjih nekoliko godina, otkad sam počeo dolaziti u kućicu, išao sam ti pravcem bezbroj puta, ali tog dana sve mi se činilo neobično. Zgrade kao da nisu bile stvarne, više nalik kulisama na pozornici u dvjema dimenzijama, slabašne konstrukcije kao od ljepenke. Reklo bi se, ničega nema iza fasada: stara kuća iz Edwardova doba sa zelenim ulaznim vratima koja vise na jednoj šarci, stambena zgrada u lažnom Jugendstilu s opranim rubljem obješenim po balkonima kao na platnima Seurata i Moneta, zdesna tri kuće novijeg doba skrivene iza visoke željezne ograde iznad koje su postavljeni alarmni uređaji, mala zgrada nalik na kutiju s prozorima zakovanim daskama i pločama koje oglašuju skoro rušenje, niz garaža na prilazu Main Roada s vratima iste prljavosmeđe boje, nekoliko obnovljenih zgrada s kontrolnim kamerama na fasadi i zabatom u imitaciji kolonijalnog stila Cape Dutcha te besmislenim dimnjacima u toskanskom stilu. Ulice i prolaznici izgledali su stvarnije od zgrada. Dvije punašne crne dadilje gurale su kolica s bijelom djecom, jedna modra, druga smeđa. Nekoliko skitnica motala je džointe i ispijala jeftini alkohol iz boca skrivenih u novinskom papiru. Dvoje mladih u majici i trapericama teško su se kretali uzbrdo, zastajali svako nekoliko metara, ljubili se i grlili, bosonogi muškarac dugih, crnih, izgrizenih noktiju i čupave rasta frizure i djevojka obnažena trbuha i s otiskom smeđe ruke na lijevoj sisi. Jedan stariji par gegao se niz ulicu, žena sa strukom tratinčica i već uvelih plavih delfinija. Dvije djevojčice penjale su se ulicom poskakujući, lica umazanih od sladoleda ružičaste boje u velikim kornetima. Ulice su bile prilično prljave, prepune limenki od piva, praznih kutija brze hrane, zgužvanog masnog papira, tragova psećeg izmeta i galebova koji kriče oko uginule ribe. Došao sam do Main Roada i uputio se prema dućanu. Poslužila mе je žena ravne, masne kose, ruku na kojima su prsti bili nalik mahunama graška i noktiju izgrizenih do krvi. “Hvala, dragi”, reče ne pogledavši me. Uzeo sam dvije plastične vrećice i otišao još više utučen. Uputih se uzbrdo, zatim skrenuh ulijevo prema zelenoj vratima na ulazu, zaobiđoh staru kuću i produžih prema svojoj kućici u vrtu. Baš kad sam se spremio otključati plava vrata, ona se naglo otvore i vitka mlada žena pojavi se na uskom pragu. Imala je tamnu boju kože, dugu kovrčavu kosu i crne oči kakve dosad nisam vidio. Bila je u bijeloj majici i trapericama, a noge su joj bile bose. “Davide!” uzvikne, zagrli me oko vrata i poljubi vlažnim punašnim usnama. Ustuknuo sam. Želio sam nešto reći, ali glas me izdao. Jedino sam bio siguran da je nikad prije nisam vidio. Iza nje dvoje dječice, djevojčica, negdje oko pet, i dečko, ne više od tri godine, oboje tamne puti i crnih očiju, kao i majka, dotrčaše do mene veselo uzvikujući. “Tatice! Tatice!” pocikivala su djeca prodornim glasom, jako uzbuđena.