Unutrašnjost kućice nimalo nije bila nalik onoj kad sam je napustio sat ranije. Stol od palisandrovine nalazio se još uvijek na istom mjestu, ali stvari koje sam na njemu ostavio - kožna jakna, pisma, neocijenjeni školski sastavi, blok za skiciranje, crteži, napukli pozlaćeni okvir

Unutrašnjost kućice nimalo nije bila nalik onoj kad sam je napustio sat ranije. Stol od palisandrovine nalazio se još uvijek na istom mjestu, ali stvari koje sam na njemu ostavio - kožna jakna, pisma, neocijenjeni školski sastavi, blok za skiciranje, crteži, napukli pozlaćeni okvir - više nije bilo.
Sve ostalo bilo je nepoznato. Namještaj, tepisi, zavjese, slike na zidovima i ostalo. Koliko sam mogao dokučiti, čak se i raspored u kući izmijenio. Jedno je bilo sigurno, bilo je daleko više prostora. Od ulaza se protezao široki hodnik s vratima na objema stranama. Vrata su vodila u sobe koje nisam prepoznao. Strop je izgledao viši. S vrata u hodniku vidio se prostrani dnevni boravak, donekle u neredu. U njemu se nalazio veliki kamin s kičastim okvirom iz viktorijanskog doba koji nikad ranije nisam primijetio. Nesvjesno koraknuh unatrag da bi još jednom izvana pogledao ulazna vrata. To su zaista plava vrata koja sam obojio prilikom useljenja prije šest godina. Na vratima sam prepoznao jedno mjesto u obliku kornjače, s kojeg je otpala boja, i dvije usporedne ogrebotine malo niže od ključanice. “Što ti je?” upita mlada žena. Promatrala me je osmjehujući se, ali isto tako zbunjeno. “Ponašaš se kao da si pogriješio ulaz ili tako nekako." Želio sam upitati: “Tko ste vi? Što radite ovdje?” No, nisam bio u stanju izustiti ni riječi. U međuvremenu dječak i djevojčica mi priđoše i zgrabiše svatko za jednu nogu bučno zahtijevajući da ih podignem uvis. Da bih se izvukao iz neprilike u kojoj sam se našao, bacih na pod plastične vrećice, sagnuh se i podigoh dječicu, jedno zatim drugo, prvo djevojčicu, a potom dječaka. Moje lice prekriju vlažnim poljupcima. Spustih ih na pod malo prebrzo. Tad začuh kako me ona zove iznutra: “Davide! Gdje si?” “Oprostite”, počnem zamuckivati, “ja, stvarno...” “Aha”, prekine me ona, “drago mi je da si se sjetio donijeti ove stvari.” Oslobodi me vrećica, okrene se i uđe u kuću. Lako se kretala na bosim nogama (dok je gazila po podnim pločicama, do mene je jedino, skoro nečujno, dopirao senzualni šum njezinih tabana), a djeca su me nastavila potezati za noge. Pokušavao sam se pomaknuti, ali s djecom obješenom o noge nije bilo lako. U hodniku preko puta ulaznih vrata prolazio sam pokraj okruglog stola s gomilom pisama i primijetio svoje ime, zastah nehotice i na brzinu pregledah pisma: tri su se odnosila na bankovno stanje mojih računa, u jednom se nalazila pozivnica za likovnu izložbu s nazivom galerije na poleđini, drugo je tipkanim slovima bilo naslovljeno na gospodina i gospođu D. Le Roux. U jednoj povećoj omotnici, veličine A4, vjerojatno se nalazio neki katalog. Kad sam je uzeo u ruke, još jedno pismo palo je na pod. Sagnuo sam se da ga podignem i odmah prepoznao rukopis. To je pismo mog najmlađeg brata. Imao je običaj, koliko pohvalan toliko i iritantan, da svakog tjedna svima u obitelji pošalje fotokopiju pisma pokušavajući na taj način očuvati na okupu cijelu obitelj. Ovo pismo je bilo naslovljeno na Davida i Saru Le Roux. Dok sam zurio u adresu, žena me ponovno zovne iz drugog dijela kuće: “Davide? Gdje si?” Pročistih grlo. Moj pogled i dalje je prikovan za kovertu, ali odjednom se odlučih i zovnuh bez razmišljanja: “Sarah...?” “U kuhinji sam.” “Ali gdje...?” Krenem, a onda odustanem pokušavajući pronaći put do mjesta odakle je dopirao njezin glas. Kuhinja je prostrana i puna dnevne svjetlosti. Izgleda da je nedavno obnovljena iako već pokazuje tragove destrukcije i ruševnosti kojoj su obično uzrok mala djeca: napukle pločice, blatnjavi tragovi stopala na podu, napukla crvena plastična zdjela, posvud komadići iskidanih novina, početnički crteži prstima koji nesigurno vise na vratima hladnjaka, mačje leglo i ostatci hrane blizu stražnjih vrata kuhinje. Sarah, ako se tako zvala neznanka, vadila je iz vrećica ono što je bilo kupljeno i odlagala to na stari stol koji se nalazio nasred kuhinje. Oboje djece počne vikati: “Hoću vidjeti, hoću