Te večeri kad sam upoznao Ninu u Baxteru, na programu je bio Beethovenov recital. Svirala nas je nekolicina.

Te večeri kad sam upoznao Ninu u Baxteru, na programu je bio Beethovenov recital. Svirala nas je nekolicina.
U prvom dijelu violinist iz Njemačke, Heinz Stockli, izveo je sonatu Proljeće (op.24), zatim smo Stockli i ja bili na redu s lokalnom čelisticom, Marijom van Damme, nakon toga studenti Angela Gobbata otpjevali su nekoliko arija iz Fidelija i na kraju Appassionatu, moj najveći doprinos večeri. Nakon pauze, u drugom dijelu večeri, izvedena su dva gudačka kvarteta iz kasnog perioda, ali tada više nisam bio sasvim usredotočen na glazbu. (U svakom slučaju, ni gudači nisu bili sasvim usklađeni.) Do promjene je došlo za vrijeme pauze. Najprije moram reći da sam bio obvezan prema dvama prijateljima koje sam pozvao na koncert, slikaru Davidu le Rouxu i njegovoj divnoj supruzi, Sari, fotografkinji. Često smo odlazili zajedno na koncerte, a godinama su bili moji najveći obožavatelji. Ja sam posebno cijenio njihov rad, na mojim zidovima vise Sarine fotografije i Davidove slike. Njezin rad nudi izvanrednu kombinaciju dvaju kvaliteta koje se obično uzajamno isključuju: suosjećajnost i nesmiljeni realizam. Njezina kamera je otporna na laž ili pretvaranje; kontrasti crne i bijele boje ukazuju na oklijevanje i neizvjesnost, nemilosrdno otkrivaju poslušnost i kompromis, a izbor likova - uglavnom žena - otkriva razumijevanje, bolje rečeno, suosjećajnost prema ljudskoj ranjivosti. Davidova platna, posebno ona u plavoj boji, nude nam kontraste i konflikte, podvojenost, neku vrstu bifokalnosti koja nas navodi na shvaćanje da svijet nije baš onakav kakav se čini; iza površine uvijek postoji nešto drugo što lebdi i tako draži i stavlja promatrača pred izazov. Sreli smo se prije koncerta u predvorju gdje sam im uručio ulaznice i tad smo se dogovorili naći za vrijeme pauze. Međutim, dogodilo se da sam se odmah nakon izvođenja trija, dok su na programu bile arije iz Fidelija, udubio u razgovor s Marijom van Damme u njezinoj garderobi. Mi smo se već ranije upoznali, uostalom, zajedno smo se pripremali za koncert, međutim nikad nismo imali prilike za razgovor. Marija je zgodna žena. Snažne, impozantne vanjštine, klasična ljepotica obuzeta skoro zastrašujućom strašću za glazbom. Uvijek sam bio slab prema ženama koje sviraju violončelo (nesumnjivo, zbog slike koju sam stvorio u glavi o Jacqueline du Pre), zbog energije koju iskazuju u interakciji s instrumentom, načina rukovanja gudalom kao oružjem - rapirom, mačem - prkosna držanja sa široko raširenim nogama. Uvijek bih se sjetio ubojita napada sir Thomasa Beechama na ženu koja je pogriješila za vrijeme pokusa: “Gospođo! Tu sjedite s najvećim poklonom između nogu koji vam je Bog poklonio i samo ga trebate počešati!” Sir Thomas zasigurno ništa ne bi mogao predbaciti Mariji. Naprotiv. Dugo sam je promatrao. Međutim, bila je udana za glazbenika koji je svirao pikolo i tu je bio problem. U normalnim okolnostima to ne bi trebalo obeshrabriti potencijalnog udvarača, ali suprug je bio poznat po naravi koju nije mogao kontrolirati, kao čo\jek koji ne bi oklijevao posegnuti za oružjem. U konačnici je baš ta narav riješila cijelu stvar, kad je Marija odlučila da to više neće trpjeti. Rastavili su se samo nekoliko tjedana prije Beethovenove večeri.Tako su se te večeri 80 mogle objasniti mnoge kontradikcije njezina ponašanja u garderobi. U jednom trenutku pokazala je ranjivost i povrijeđenost, u sljedećem agresivnost. Za vrijeme razgovora postalo je očito da imamo mnogo toga zajedničkog, čak više nego što smo mislili, ne samo u glazbi, već i u literaturi, ljubavi za planinama, posebnoj slabosti prema Francuskoj, pa čak i mačkama. Dogovorili smo se (ne baš konačno, ali barem provizorno) sresti u foajeu za vrijeme pauze, nakon što odsviram Appassionatu, a poslije toga da nešto pojedemo negdje u blizini za vrijeme drugog dijela koncerta. A onda, u pauzi, nakon što sam se uvjerio da su David i Sara dobili piće, pojavio se Angelo Gobbato s namjerom da me upozna s jednom osobom. Bila je to Nina Rousseau. Sopranistica. Baš ona. Nedavno se vratila u zemlju nakon samoubojstva Wernera Schicksala u Beču (a, naravno, i nakon drugog udarca, smrti njezina pratitelja Edgara Devina). Prvo mi je pala u oči duga, zaista duga plava kosa (još jedna Jacqueline du Pre) koja se spuštala preko ramena sve do križa. Primijetio sam i vitku konturu tijela u dugoj haljini tamnoplave boje, zatim dva oka, plava kao na slici Davida le Rouxa - ali isto tako i plave boje kobalta s tamnomodrom primjesom. Čak i da ništa nisam znao o njoj, smjesta bih se zatreskao (iako bih s pedeset i dvije godine trebao biti zreo i oprezan čovjek, nesumnjivo odviše star za nju, ipak ljubav nikad ne vodi računa o godinama). Angelo je počeo hvaliti Ninu na sav glas dopunjujući ono što su novine propustile. Završio je kao pravi kavalir: “Derek, nisi živio uzaludno ako uspiješ nagovoriti našu divu da se vrati na scenu.” Angela sam godinama poznavao, posebice njegov entuzijazam i osjećaj za dramski efekt. Ovoga puta, što se tiče Nine, bio je potpuno u pravu. Kad je zvono dalo znak za početak drugog dijela koncerta, požurio sam se ispričati Sari i Davidu (srećom, nije to bio prvi put da ih ovako ostavim na cjedilu, oni su mi samo s razumijevanjem veselo mahnuli rukom). Nakon toga nakratko sam svratio u garderobu pružiti Mariji donekle shvatljivo objašnjenje, ali ona je već bila otišla. To nije bio početak koji obećava buduće odnose, ali u tom trenutku bilo je važnijih stvari na mom programu. Kasnije ću već smisliti nešto uvjerljivo. Vratio sam se u foaje gdje je Nina, hvala Bogu, još uvijek čekala. Izašli smo van u blagu noć, našli straga mjesto na padini tratine i započeli razgovor u mraku koji nas je okruživao. Kao što se moglo i očekivati, prvo smo se dotaknuli moje izvedbe Appassionate s kojom se nije bezuvjetno složila. Allegro assai na početku i Allegro ma nono troppo na kraju bili su joj prihvatljivi. Međutim, imala je ograde za polagani srednji stavak, andante con moto, koji je, po njezinu sudu, bio “previše sladak”, previše raspjevan, previše dolce, premalo con moto. “Što je bilo s mračnom stranom?” bila je uporna. “Sve je okruženo mrakom”, usprotivio sam se. “Početak i kraj prožeti su mrakom. Međutim, srednji dio treba se odvijati u miru i tišini, okrenut je prema unutra, prema spokojnosti.” “Spokojnost nije nešto sladunjavo.” “Bitan je kontrast.” “Slažem se. Ali kontrast jedino može biti djelotvoran ukoliko ne vjerujemo da mir, tišina i - kako ste ono rekli? - spokojnost mogu postojati razdvojeno. U samom središtu mira i tišine mora postojati nešto pritajeno. Je li to mrak, opasnost, grozota, prijetnja ili nešto drugo? To mi je nedostajalo u vašem sviranju.” “Možda tako razmišljate - ako se usudim reći - zbog onoga što se vama dogodilo. Svjesni ste postojanja mraka i opasnosti, čega drugi ljudi nisu svjesni, jer znate da nevidljive sile vrebaju sa svih strana.” “Vjerojatno sam rođena s kukuljicom”, odgovorila je kao da namjerno pokušava baciti svjetlo na ono što sam rekao. “Družila sam se s duhovima još kao djevojčica.” “Kakvim duhovima?” “Duhovi su posvuda, samo moraš znati kamo gledati. Jednom bismo trebali posjetiti moju farmu s druge strane Tulbagha, u planinama Winterhoeka. Krasno je to starinsko zdanje. Na žalost, poprilično je oronulo jer roditelji većinu vremena provode u gradu, dok moj brat juri od jednog do drugog sajma po Europi ili negdje drugdje. Međutim, mjesto je prekrasno. Vjerujte, tamo vladaju mir i tišina. Bar tako se čini izvana. Ali, tko bi ga znao? Tamo su 81 živjeli ljudi još od davnih vremena. Koliko mi je poznato, na tom mjestu najprije se nalazilo naselje plemena Khoi. Ispod hridina su crteži Bušmana. Naravno, kasnije su se doselili Holanđani. Početkom devetnaestog stoljeća jedan majčin predak, otresiti stari Skot, kupio je to mjesto i nazvao ga Laammermoor. Znate, ponio je mnogo prtljage iz Škotske. Ludovao je za sir Walterom Scottom, Roberto Burnsom i svim onim velikanima.” “Gdje su u svemu tome duhovi?” “Oh, posvuda. U klancima, u špiljama starih Bušmana, u šupljinama hridina, čak usred samog posjeda, ispod podova, u potkrovlju. Stari ljudi su pričali o ubojstvu koje je počinjeno u samom početku, upravo kad se kuća gradila. O mrtvom tijelu ugrađenom u jedan zid. Trebali biste vidjeti te zidove”, raširila je ruke, “međutim, morate doći i sami vidjeti.” “Je li to poziv?” “Tko bi ga znao? Možda i jest. Ne poznajem vas još dobro. Dajte mi malo vremena.” “Zvuči kao neko neobično mjesto.” “Ima li duhova u vašoj obitelji?” iznenada me upita. “Koliko znam, nema. Mi smo vam sorta bez mašte. Ljudi koji borave u gradovima, svi do jednog.” “Šteta. U mojoj je obitelji koliko hoćeš umorstva, kaosa, preljuba i skandala. Možete li zamisliti? Na takvom mjestu, izgubljenom u planinama, posvud zeleni pašnjaci i mirne vode.” Smiješak na licu. “Vjerojatno sam to očekivala u vašoj Appassionati.” Našem razgovoru nije bilo kraja. Bili smo poput dvoje ljudi koji su proživjeli Namib i pronašli mlaku vode nakon više tjedana lutanja pustinjom. Nakon dugo vremena primijetili smo kako slušatelji napuštaju zgradu i razilaze se noću svatko na svoju stranu, jedni su krenuli nizbrdo prema autobusnoj postaji i glavnoj ulici, drugi su se penjali prema parkiralištu. Mi smo nastavili razgovor kao da je svatko od nas u drugoj osobi prepoznao nešto što opet nije želio izgubiti. Svjetla u kazalištu su se ugasila. Tama nam je prišla bliže. Visoki hrbat Devil’s Peaka činio se još mračnijim i mrgodnijim nego prije. Noćni čuvar započeo je obilazak. “Ovdje se ne smijete zadržavati”, upozorio nas je i lampom osvijetlio naša lica. “Ispričavam se, gospodine i gospođo, ali ovdje niste sigurni. Morate sad poći kući.” Digao sam se i pružio joj ruku. “Hoćete li sa mnom?” predložio sam. “Imamo još toga za razgovor, a kod mene možemo popiti čašicu prije odlaska.” “Sa zadovoljstvom.” Ipak, oklijevala je. “Jedino ako obećate da mi se nećete udvarati”, izgovorila je to onim dubokim, tamnim mezzosopranom za koji sam poslije otkrio da može dostići koloraturne visine. “Obećavam”, rekao sam jedva čujno. Moje misli su još bile pod dojmom one mračne strane koju je očekivala u mom andante con moto. Dok smo se vozili planinskom cestom duž De Waal Roada prema Mili streetu, a odatle nastavili prema Oranjezichtu, nismo prestali razgovarati, još uvijek pod snažnim osjećajem našeg otkrića, prepoznavanja i potvrđivanja. Taj osjećaj nas nije napustio ni u kući, u prostranoj dnevnoj sobi u kojoj je dominirao moj klavir Bosendorfer. Nakon najmanje sedam čaša jamisona (obično nikad ne pijem viski, uglavnom ga držim zbog gostiju) ispružila je lijevu ruku, pogledala na sat i rekla kao da je u šoku: “Bože, znaš li koliko je sati?” “U čemu je problem?” “Zar ujutro nemaš neki sastanak ili obvezu?” “Ne sutra, nego danas. A ti?” “Ja još ne radim. Nemam hrabrosti suočiti se s novim početkom.” “Onda je krajnje vrijeme.” “Još nije.” “Nina”, ustao sam i stao ispred nje, “želim ti pomoći da pokušaš.” “Ni ne slutiš koliko bi te to stajalo.” “Spreman sam pokušati. Bilo kako, na svaki način. Obećavam.”