U toj intimnoj noćnoj tmini bio sam spreman obećati štogod je željela, bez obzira na cijenu. “Ne znaš što govoriš.” “Samo mi pruži priliku.”

U toj intimnoj noćnoj tmini bio sam spreman obećati štogod je željela, bez obzira na cijenu. “Ne znaš što govoriš.” “Samo mi pruži priliku.”
“Možemo poslije o tome razgovarati. Kad se opet pojavi svjetlo. Kad se oboje otrijeznimo.” Ona se također digla na noge i zastala na trenutak. Onda je odlučno rekla: “Slušaj, sad je prekasno da se vratim kući. Mogu li negdje leći?” Zatim je odmah dodala, njezine od su izražavale autoritet: “Ali, jedino ako obećaš - zaista obećaš - da mi nećeš smetati.” “Obećavam.” Potvrdili smo to vrlo formalno rukovanjem. Odveo sam je do gostinjske sobe, stavio čašu vode na noćni ormarić pokraj kreveta, donio iz ladice u kupaonici četkicu za zube i ostali toaletni pribor, a zatim otišao u svoju sobu u stražnjem dijelu kuće. Nakon desetak minuta zakucala je na moja vrata, još uvijek u dugoj tamnoplavoj haljini koju je nosila na koncertu, ali bosih nogu. “Imaš li majicu u kojoj bih mogla spavati, ili nešto slično?” “Pričekaj.” Kad sam se uvjerio da je dobila sve što treba za tu noć, tiho sam se povukao u svoju sobu. Kako se moglo očekivati, jedva sam sklopio oči te noći. Pa ipak, sljedećeg jutra bio sam svjež kao rosa. Pripremio sam doručak - uglavnom prirodni sok od naranče, voće i jogurt - i razgovor se spontano nastavio tamo gdje smo stali prošle noći. Podrazumijeva se, najviše o operi, o ulogama koje najviše voli u operama Gianni Schicchi, Traviata, ili u Mozartovim i Donizzetijevim operama, o popijevkama Richarda Straussa, Schumanna, Schuberta i Wolfa. Bilo je otkriće koliko nam se ukusi podudaraju. Razgovor je postupno poprimio sve osobniju notu. O razočaranju i ljubavima mog života i zašto se nikad nisam ženio, a isto tako i razočaranju i ljubavima njezina života. Bez obzira na to što joj je svaka veza završavala gubitkom ili neuspjehom, očito je vjerovala da treba živjeti punim plućima. Živi sada, plati poslije. Više od činjenica iz njezina života dirnulo me je kako ih je iznijela, s kakvim uvjerenjem, sa strašću prikrivenom u glasu nalik vatri u pustari koju je teško obuzdati. Usudio sam se postaviti joj pitanje o posljednjim gubitcima koje je pretrpjela, o njemačkom kompozitoru Werneru Scicksalu i njezinu pratitelju Edgaru Devinu. O Sckicksalu nije mnogo govorila. Jedino je rekla da ju je mnogo volio, ali onako kako njemu odgovaralo, pokušavao je kontrolirati cijeli njezin život, a pritom bio i nepodnošljivo ljubomoran. Odlučila je prešutjeti samoubojstvo, a ja, naravno, nisam ni tražio da ga spominje. O Devinu je govorila neočekivanom žestinom - nije oklijevala koristiti vulgarni rječnik - što me je zaista zapanjilo s obzirom na to da je dolazilo od osobe božanstvena izgleda. Ubrzo sam otkrio da je u duši neušminkana afrikanerska cura, jednostavna kao gruda zemlje, i to se uskoro pokazalo kao dio njezina šarma. “Edgar je u duši bio jebeni gad, Derek”, rekla je. “Stvarno dobar pijanist, ali obično govno.” “Bili ste ljubavnici”, usudio sam se istaknuti. “Kakve to veze ima?” Zatim je bez uvijanja dodala: “Dobro, mogao je ševiti kao anđeo, naravno, ako anđeli išta znaju o ševi. Međutim, prema meni se ponašao kao da postojim samo da bi me iskoristio. Reći ću ti nešto, ma koliko to izgledalo šokantno, odahnula sam onog dana kad je umro. Tad sam shvatila da moram birati između ljubavi i glazbe. Jednostavno, nema prostora za jedno i drugo. Kod mene to ne ide zajedno.” “Ali, pobogu, Nina, ne moraš ići u takvu krajnost.” Zureći joj uporno u lice, osjetio sam kako mi se grlo steže na samu pomisao na to što znači ono što je izrekla. 83 “Svaki umjetnik uspijeva pronaći prostor za oboje.” Na trenutak sam zastao, a onda odlučno izjavio: “Uvijek bih našao mjesta za klavir i žene.” Njezine tamnoplave oči gledali su me skoro pokroviteljski: “Jesi li ikad pomislio gdje bi bio danas da si svu energiju usmjerio na glazbu? Derek, pozorno sam te slušala prošle večeri. Mislim da si zaista izvrstan. Međutim, svoje kreativne snage previše trošiš u krevetu. Koliko čujem, previše se trošiš.” Ostao sam bez daha. “Ne smiješ previše slušati ogovaranja”, rekao sam zajedljivo. Slegnula je ramenima. “Sve zavisi od tebe. To je tvoj izbor. Mene se to ne tiče.” Kad bi samo znala koliko bih želio đa je se tiče! Baš u tom trenutku - shvatio sam to tek naknadno, jer tada sam bio odviše smeten da bih logično razmišljao - stvorio sam odluku: što god se dogodilo, Nina Rousseau, ti ćeš se naći u mom krevetu. S iznenađujućom mirnoćom potpuno se isključila i vratila našem razgovoru: “Derek, ja nisam kao ti. Nisam kao drugi ljudi. Ako su umjetnost i ljubav dva konja, ti ili netko drugi možete ih upregnuti u ista kola, ja nisam takva. Ne mogu. Više ili manje, ja sam ono što jesam. Nekad sam pokušavala i svaki je put ispalo sranje. Odabrala sam, i to je to.” Ispružila je ruke preko stola, uhvatila moju ruku, pogledala me u oči i rekla: “Zato sam te i zamolila prošle noći: Molim te, zaista te molim, nemoj mi se nikad udvarati. Ne zbog toga što sam prividno kreposna žena. Vjerojatno je suprotno. Ukoliko misliš raditi sa mnom ili želiš da postanemo prijatelji, onda sve zaboravi osim glazbe. Hoćeš li mi obećati?” “Nina, je li ti jasno što tražiš?” “Jasnije nego što misliš.” Držala je još uvijek moju ruku. “Derek, ne radi se o nekom hiru. Nije u pitanju ni neka ludost. To je pitanje...”, dugo nije izustila ni riječi, a onda je rekla blagim glasom, “to je pitanje života i smrti. Znam dobro o čemu govorim.” Vjerojatno je očekivala da neću obećati ili da ću barem pokušati izbjeći odgovor. Zbog toga je ubrzo zatražila: “Sad mi moraš reći. Ako nisi spreman obećati, ja ću to razumjeti i prihvatiti, ali onda je svemu zauvijek kraj. Ako si spreman obećati, to će biti jednom i zauvijek.” Što sam drugo mogao? Uhvatio sam je za desnu ruku i rekao kao da se zavjetujem: “U redu. Obećavam.” Ubrzo nakon toga zajedno smo raspremili stol i zatim otišli do prostorije gdje nas je čekao Bosendorf. Otpjevala je kao pravi anđeo, ako se tako mogu izraziti, Se vuol ballare, Quanto amore, Che gelida manina, Vissi d’arte, visi d'amore, La ci darem la mano. Kad smo konačno - ne samo nevoljko, već i sa žaljenjem - završili, rukovanjem smo zapečatili ono što je u biti već odlučeno: definitivno se vraća na scenu. Ovog puta ja ću je pratiti. Vijest je trenutačno postala senzacija. Pojavio se interes i za nastup na međunarodnoj sceni. S obzirom na njezinu slavu i šutnju u posljednje vrijeme, pravo uzbuđenje moglo se jedino očekivati u glazbenim krugovima. Koliko je to moglo doprinijeti mom ugledu, teško je bilo procijeniti. Ni ona ni ja se nismo žurili. To je trebao biti recital koji se neće lako zaboraviti u Capeu. Stoga smo držali svojom dužnošću da do savršenstva dovedemo svaku notu, svaku pauzu, svaki pokret. Pripreme su trajale tri mjeseca. Uglavnom u jutarnjim satima. Često i navečer. Poslijepodne sam morao posvetiti svakodnevnim obvezama: poučavanju nadarenih studenata i njihovim potomcima. Međutim, nije samo glazba bila u pitanju. Za mene, možda više nego za Ninu, to je bila 84 prilika upoznati se bez nepoželjnog pritiska. Svakodnevno sam kod nje otkrivao nešto novo što bi me opčinilo, pobudilo radoznalost i učinilo je još više posebnom: njezino oduševljenje i strast, razigranost kao u lakonoge djevojčice, ili krajnju ozbiljnost kad bi se pojavili tragovi mrgođenja između sjetnih očiju, posebice kod rada na novoj partituri, ili kad bi postala vragoljasta ili podrugljiva, ili kad bi bila duhovita, neozbiljna ili do kraja luckasta. Ispod svega toga skrivala se senzualnost koja bi me izludila od želje. Pa ipak, strogo sam se držao dogovora; dok su joj se polako vraćali samopouzdanje i žudnja za životom, nužno je bilo da se ni na koji način ne osjeti ugroženom ili da se ne pojavi razlog za sumnju ili najmanju nesigurnost. Često smo izlazili van, ako bi nam to dopustio užurbani vremenski raspored. Uvečer bi to bili koncerti ili neki kazališni komad, možda film - voljela je ići u kino. Isto tako, bez ikakva srama, pretvarajući se da smo turisti, odvezli bismo se do područja s vinogradima, ili Zapadne obale, ili pješke odlazili na dulje izlete, obilazili planinu iznad Camps Вауа, pješačili od postaje uspinjače do spomenika Rhodesu zaobilazeći Devil’s Peak, odlazili u Kirstenbosch, vozili promenadom Sea Pointa, lutali pješčanim plažama Noordhoeka između dina i mora, razgledavali robu u radnjama i butigama Fish Hoeka, prebirali po knjigama u knjižarama. Nina nije mogla odoljeti starudiji bilo kakve vrste. Njezina kuća u Woodstocku - nepravilna stara građevina u viktorijanskom stilu, u kojoj je jedan dio bio preuređen, a drugi ostao u ruševnom stanju - bila je prepuna knjiga i starih predmeta. Bilo ih je posvuda: na daskama, pragovima prozora, stolovima, otomanima, u starinskim vitrinama, na policama koje su se ugibale pod teretom, na sofama i stolicama. Bili su to lijepi i neobični, dragocjeni i bezvrijedni suveniri s njezinih putovanja i naših izleta koji su ležali na gomili, kao i lutke svake vrste i podrijetla, šarena kokošja i ugravirana nojeva jaja, bestidne netsuke iz Japana, drvene rezbarije golemih falusa iz Afrike, Indije i Indonezije, figure i figurice od alabastera, ebanovine ili bjelokosti, kuglice od kvarca, tigrova oka, ultramarina i ahata, limene igračke s Tajvana, maske iz Mozambika, Meksika, Konga ili Balija, marionete iz Singapura i Tajlanda, kamenje iz Velikog kineskog zida, Dioklecijanove palače u Splitu, hrama Maja na Jukatanu ili razvalina Machu Picchu, predmeti od ljepenke iz Gvatemale ili Norveške. Tu je bilo krigli sa svih strana: iz Belgije i Bavarske, Mozartovih iz Salzburga, staklenih čaša iz Praga, Helsinkija, Kopenhagena, Burana. Nemojmo zaboraviti ni sve što je donijela iz koncertnih dvorana ili opernih kuća u kojima je nastupala: žličice za čaj iz Scale i Metropolitena, iz Sale Plevel, Kraljevske festivalske dvorane, Bavarske državne opere, kazališta Marinski iz St. Petersburga. Isto tako bilo je i kutija šibica i sapunčića koje je pokupila ili uzela kriomice iz svakog hotela u kojima je boravila. Za svaki predmet mogla je ispričati priču, većinom smiješnu, simpatičnu, dirljivu ili donekle delikatnu. “Izmišljaš li ti to, ima li u tome istine?” često bih zapitao. “Ja samo pomno slušam”, odgovorila bi zagonetno. “Koga i što slušaš?” “Sve što mi duhovi žele reći.” “Koji duhovi?” “Svaki od ovih predmeta ima malog duha u sebi. Samo se treba uključiti na njihov val i saznat ćeš što ti žele reći. Posebice noću kad izlaze van svirati.” “Nina, ti si nemoguća.” “Ako ne želiš, ne moraš vjerovati. Ali, uvjeravam te, istina je”, rekla je to kao učiteljica vjeronauka. Zatim bismo se vratili poslu. Kao što je u mojoj kući u središtu svega bio Bosendorfer, tako je i u njezinoj sve bilo podređeno Steinwayu koji se nalazio u prednjoj prostoriji s izbočenim prozorima s rešetkama. Nakon svakog izleta i novog putovanja uvijek bismo se vratili klaviru s bijelim i crnim tipkama. (Zasad, nikakva traga Chopinovu D-duru s privlačnom rupicom.) Svakoga dana korak naprijed, malo bliže onomu što smo željeli postići. Ponekad sam imao dojam da nas svaki dan sve više približava cilju na koji sam želio doći. Nije više bila u pitanju, kao na početku, obična seksualna želja. Svaki dan koji smo zajedno proveli, sve više je otkrivala svoju tamnu stranu Mjeseca. Sve više mi je nedostajala, što se